Kada je ovih dana umro hrvatski milenijski tenor Vinko Coce, mediji su ga najčešće zvali trogirskim slavujem. Nešto rjeđe hrvatskim Pavarottijem premda je u lakoći pjeva i svjetloći tona doista bilo puno sličnosti između hrvatskog i talijanskog tenorskog velemajstora. Naravno, Pavarotti je bio nenadmašna svjetska tenorska operna zvijezda, dok je Coce bio nenadmašna hrvatska klapska, a onda i zvijezda hrvatske zabavne glazbe, no i jedan i drugi imali su taj mediteranski sjaj u glasu koji se ne može izbrusiti ni u kakvim školama. Ili ga imate ili ga nemate.
Kada je umro Pavarotti, nije umro u neimaštini. Posljednju počast odalo mu je čak i talijansko ratno zrakoplovstvo jer je Pavarotti u svijetu bio prepoznat kao jedan od sinonima za Italiju i njenu kulturu življenja. Italija zna poštovati svoje velikane. A naš je Pavarotti, na žalost i na našu sramotu, umro u neimaštini. Ne može se reći da je bio zaboravljen, to nikako. Cocu su posjećivali prijatelji i znanci u splitskoj bolnici, u kojoj je ležao gotovo pola godine.
U Trogiru je sredinom ljeta organiziran i humanitarni koncert kojim se Unescov grad pokušao odužiti Coci za sve one pjesme koje je otpjevao Trogiru u čast. Na koncertu su nastupile brojne klape, ali i glazbeni kapitalci poput Tereze i Olivera. Prikupljena su i sredstva za Cocino liječenje, koja su mu i te kako bila potrebna, a planirali su se i budući koncerti. No smrt je bila brža. A nije Coce samo pjevao o Trogiru i bio prvi tenor slavne klape Trogir nego je u tom gradu pokušavao ustanoviti i međunarodno natjecanje mladih tenora koje je postojalo nekoliko godina te se onda u tišini ugasilo. Netko očito nije imao sluha da bi brendirao Trogir kao grad tenora.
Mnogi će se zapitati, pa kako je moguće da superpopularni hrvatski pjevač koji se uspješno okušao i na estradi, pobjeđivao na festivalima, objavljivao nosače zvuka, pjevao masama na stadionima te bio pjevački kralj Torcide i čije pjesme odjekuju sa svih mogućih aparata ne samo u Dalmaciji, svoje posljednje mjesece života provede u besparici? Kako je moguće da se za Vinka Cocu, koji je poput brojnih drugih pjevača nastupao na humanitarnim koncertima za sve one kojima je humanitarna pomoć potrebna, u trenucima kada se u bolnici bori za svoj život mora organizirati humanitarni koncert? Pa kakav mi to glazbeni, ali i sustav vrijednosti imamo kada čak i takvi umjetnici kao što je to bio Vinko Coce u svom životu ne mogu zaraditi dovoljno za liječenje ili za starost? Od čega bi Coce živio kada jednog dana više ne bi mogao tako suvereno pjevati visoke tonove?
Istina, imao je Coce status samostalnog umjetnika, država mu je plaćala doprinose za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, ali tu je priči kraj. Ti ljudi nemaju nikakvog stalnog prihoda osim onoga što konkretno zarade i uspiju naplatiti. A kada su na bolovanju, što je Coce bio mjesecima, tek onda nastupaju problemi. Samostalni umjetnici nemaju poslodavca pa se u trenucima bolesti doista nađu u bezizlaznoj situaciji i postaju socijalni slučajevi. Ako nekome tu padne na pamet ona basna o cvrčku koji pjeva i mravu koji radi, treba reći da je Coce bio i jedno i drugo.
Naradio se on u svom životu jer nije bio samo neprijeporni prvi tenor klape Trogir dvadesetak godina, a imao je i dva desetljeća dugu estradnu karijeru, nego je za kruh zarađivao i u škveru, ACI marini, opernom zboru splitskog HNK. Ostalo je iza njega na stotine koncerata u zemlji i inozemstvu. Pjevao je Coce za prijateljstvo i pobratimstvo duša u svemiru, a ne za novac. I zato je s pravom postao legenda još za života. Vinko Coce, klapski Kairos.
