Jutro 24. svibnja 2011. godine u splitskoj bolnici teško ćemo ikad zaboraviti. Tek je prošlo tridesetak sati od stravične nesreće koju je doživio Drago Gabrić (25), čekali smo liječničko izvješće.
Javnost je s neviđenim senzibilitetom iščekivala svaku vijest o Gabriću. Znalo se da je u komi, neprovjerene vijesti stizale su iz minute u minutu.
– Čekamo točnu informaciju, na snimanju je glave, pa ćemo možda znati nešto više – izvijestila je dežurna liječnica.
U tom je trenutku prema nama krenuo krevet koji je gurala medicinska sestra. Vraćala je Dragu Gabrića sa snimanja. Dječačko lice, mirno, blago, tek je imao povez preko oka...
– Eno Drage, vidi ga, kao da spava, nema ozljeda – procijedili smo kolegi.
Četiri i pol mjeseca kasnije s Dragom smo se našli u kafiću "Pino", niti sto metara udaljenom od onog istog bolničkog hodnika na kojem smo se sreli. Drago sada živi na Firulama, tik do splitske bolnice, svaki dan prolazi blizu one sobe u kojoj je ležao u komi osam dana. Četiri i pol mjeseca kasnije razgovaramo o tome kako jedva čeka da ponovno igra za svoj Hajduk, s kojim je potpisao ugovor. Razgovaramo o njegovoj karijeri, a prije četiri i pol mjeseca ležao je u komi...
Sjećamo se one noći kad se zbila nesreća. Tata Tonči, Hajdukov proslavljeni vratar, kamenog je lica ponavljao:
Žestoki treninzi
– Izvući će se Drago, on je borac.
Četiri i pol mjeseca kasnije lagano je srknuo sok od jabuke. Na desnoj ruci tetovirane ruže, uokviren 23. 5. 2011., datum nesreće. I stihovi Kemala Montena "Vratio sam se, živote, otjerao sam dane sive, imaš li za mene još ljepote, vratio sam se opet među žive". Na kraju razgovora odlučno je rekao:
– Tetovaža je jedino što će me podsjećati na nesreću!
Pogledali smo u sadašnjost, nismo se odmah htjeli vratiti u prošlost. Razgovarali smo sat vremena prije Hajdukova treninga.
– Treniram više od drugih, nisam prošao pripreme, moram trenirati. Na treninzima se pokušavam dokazati, želim treneru Krasimiru Balakovu dati razlog da me stavi u momčad, želim što prije zaigrati. Moram žestoko trenirati! Pa, dok su oni trčali, ja sam se odmarao u bolnici – kaže taj 25-godišnji mladić.
Očekuje se njegov debi u Hajdukovu dresu. Strahuje li, kako se osjeća?
– Ne plašim se nimalo. Svaka utakmica koju zaigram moj je plus, nitko se nije nadao da ću nakon četiri-pet mjeseci igrati.
U Hajduku je uzeo dres s brojem 77. Kako mu je bilo vratiti se u Poljud?
– Prvi trening s Hajdukom bio je dobar. U Hajduk sam došao već fizički spreman, pripremao sam se za povratak. Ali, prvi trening s loptom. E, to je bio užas. Mislio sam da neću uopće više igrati nogomet.
A onda smo film vratili nekoliko mjeseci unatrag. Na 23. svibnja 2011. godine kada je s BMW X6 tog kišnog poslijepodneva probio ogradu na autocesti kod Biskog.
Nema više "lako ćemo"
– To je bila situacija koja se svakome može dogoditi. Nisam bio pijan, nisam vozio posebno brzo, to se jednostavno dogodilo. Nakon svega, cijenim život puno više. Sada sve gledam dvostrukim očima, često sam o životu mislio po onoj "lako ćemo", ali nakon nesreće sve je drugačije – kaže Drago.
Ne sjeća se same nesreće ni onoga što se poslije događalo.
– Ne sjećam se ničega dva sata prije nesreće i deset dana poslije nje. To mi je potpuna praznina, totalna amnezija. Rekli su mi da su komunicirali sa mnom, da sam i ja nešto govorio. Sjećam se prvog buđenja, nisam shvaćao zbog čega sam u bolnici, što tu radim, što mi je. Ništa nisam znao, prijatelje koji su mi dolazili u posjet ispitivao sam o detaljima, ali nisam ni njima vjerovao. Ipak, ja sam u bolnici, svi govore bit će bolje, a ja u bolnici. Nakon dva-tri dana shvatio sam da ću biti u redu i tu noć od sreće nisam spavao – otkriva Drago Gabrić.
Prvo je reagirao na sestru Paškvalinu, potom je dozivao i mamu Milenu. Kada se budio iz kome, Paškvalinu je stisnuo za ruku. Bio je to znak da je pobijedio smrt.
– Blizanci smo, povezani, baš bliski. Ne samo što mi je sestra, ona mi je uvijek bila i najbolja prijateljica – objašnjava Gabrić.
Nakon buđenja iz kome, slijedio je oporavak u Krapinskim toplicama. Sve iz početka. Jednostavno, novi život.
– U Krapinske toplice otišao sam u kolicima. Učio sam hodati, pa lagano trčati. Treći dan, kad sam počeo trčati, tražio sam od oca da idemo sami trčati, već tada javila mi se želja da se što prije vratim – kaže Drago.
Prvi put otkrio je da je otišao do autoceste kod Biskog i pogledao mjesto na kojem je zamalo izgubio glavu. Jedanput je bilo dosta.
– Otišao sam jedanput, ali nisam se htio ondje dulje zadržati. Da mi sad netko kaže da mu pokažem mjesto nesreće, ne bih se sjetio gdje je točno bila – kaže Drago.
A taj BMW X6 ga baš i ne zanima. I njega je vidio, valjda da sve još jednom pogleda, zaboravi i krene dalje.
– Auto je krš. Vidio sam ga dva-tri puta, a što ću ga gledati?
