Kad bi ove ruže male
Za bol srca moga znale
Pustile bi suzu koju
Da ublaže tugu moju."
Koliko javno prepoznatih ljudi pjevalo ovu pjesmu tugujući što nisu dobili tu famoznu ružu. Večernjakovu. Jer, kao važno je biti nominiran. I jest. Ali na tronu je u svakoj kategoriji samo jedan dobitnik. No, znamo svi da je statistika osjetljiva i varljiva disciplina. A i istraživanja o recimo popularnosti nekoga ili nečega mogu se kupiti. No, dragi ljudi, Ruža se kupit ne može. Evo, slavi uskoro trideseti rođendan, a i danas za nominirane u svim kategorijama glasuje, pojednostavljeno rečeno - narod. Najviše čitatelja Večernjeg lista, ali ima tu i mnogo drugih.
S tim sam mislima nedavne zimske, a u stvari proljetne večeri došao u zagrebačku Esplanadu, na susret dobitnika najviše Ruža u ova tri desetljeća. Dvije su sobe na prvom katu pretvorene u hrvatski rečeno - make up rooms i počeli su pristizati dobitnici. Možda je za ljude s toliko Ruža ipak primjerenije reći laureati. Najglasniji je, gle čuda, bio gospodin koji je tolikima od nas vikanjem u mikrofon i dobrom glazbom godinama davao motiv da se u rana jutra rastanemo od jastuka i kreveta. Trpimir Vicković Vicko ima čak sedam Večernjakovih ruža. I to u nizu, od 1997. do 2003.
"Ja sam samo radio svoj posao kako sam najbolje mogao. Ali shvatio sam da se mnogima to sviđa kad sam dobio prvu Ružu. Ljudi su u to vrijeme još izrezivali kupone na kojima su glasali i ja sam u kategoriji najboljeg radijskog voditelja dobio najviše glasova. Bio sam izvan sebe od ushićenja i tek tada shvatio koliko ti može značiti nagrada publike, iako sam dobivao i nagrade struke. Nagradu publike ne dobivaš nego osvajaš. Kad sam dobio drugu, shvatio sam da moj stil radijskog vođenja nije bio samo trend nego se publici stvarno sviđao. Za treću sam dodjelu na nagovor supruge kupio novu odjeću. Četvrte se Večernjakove ruže uopće ne sjećam koliko mi je djelovala nestvarno i počeo sam strahovati da će slijediti pad, da će se pojaviti netko mlađi, energičniji i bolji u radijskom eteru. Kad sam primio i petu, počeli su tračevi da sam dobar s ekipom Večernjaka, ali sam objašnjavao da ne možeš kupiti publiku. Osim toga nitko od nominiranih u to vrijeme nije u programu svog medija pozivao da se glasa za nekog kandidata, kao danas. Dakle, nisam mogao obilaziti slušatelje i nagovoriti ih da glasaju za mene, nikako. Kad su me i šesti put prozvali na pozornicu, počeo sam promatrati lica konkurenata. I nekih mi je ljudi bilo iskreno žao jer sam bio toliko dominantan, ali sam i napokon sebe uvjerio da tu najprestižniju nagradu u Hrvatskoj zaslužujem. Na dodjeli sedme Ruže, neka nitko krivo ne shvati, bilo mi je jasno da, dok trčim maraton, jednostavno nitko mi nije niti blizu. Ne utrkuješ se ni sa kim. U isto se vrijeme pitaš što dalje, kako raditi drugačije i još bolje budući da se ekipa koja dobiva ne mijenja."
VEZANI ČLANCI
Navodno ste tražili da više ne budete u konkurenciji?
"Istina, čak sam molio da me ne nominiraju, iako još nisam bio na vrhuncu uspjeha. Naime, još sam tri-četiri godine bio strašno slušan i marketinški isplativ. Bio sam stvarno tražen i izvan radijskih projekata. Mislio sam da sam se dokazao i da priliku moraju dobiti kolege.!
Dugogodišnja televizijska voditeljica koje već duže nema u televizijskom programu, Nensi Brlek, čuva kod kuće pet Ruža.
"Iskreno, dobiti uzastopno pet Ruža bilo mi je potpuno nestvarno, pogotovo zbog toga što su ljudi, kako bi glasali, morali uložiti neki trud, izrezivati kupone, lijepiti ih na dopisnicu, kupiti poštansku marku i poslati. Nije to bilo kao danas, ne umanjujem naravno ničiji uspjeh. Sjećam se tog prebrojavanja mora dopisnica i pisama, grizla bih nokte iščekujući rezultat. Bili smo u iščekivanju do zadnjeg trenutka. Velika mi je čast bila shvatiti da su gledatelji, točnije čitatelji Večernjeg lista, glasali baš za mene. Neću biti skromna, jako mi puno znači što sam dobitnica pet Ruža."
Jeste li, budući da medij s kojeg ste se obraćali publici uključuje vizualni moment, a pomalo ste skromni i samozatajni, vjerovali da možete pobijediti?
"Ono što me zapravo iznenadilo je da su u moju kategoriju ušli ljudi informativnog programa. Naime, do tada su Ružu uglavnom osvajali ljudi iz zabavnog programa. Upravo je sa mnom Ruža prvi put ušla u informativu. Drago mi je što sam ljudima postala lice koje 'puštaju u kuću', da sam im na neki način postala prijatelj, da sam nekako 'prešla granicu ekrana'."
Koji su vam ljudi bili profesionalni uzori?
"Izvrsno pitanje. Naime, ja sam kao mala obožavala gledati crtić, pa Dnevnik. No, nisam uopće namjeravala jednog dana biti na televiziji. U moje su vrijeme poznati voditelji bili Zlatna Belavić, Obrad Kosovac, Mirjana Rakić, Tomislav Jakić. I onda sam prošla na audiciji za 'Zagrebačku panoramu' i za mentoricu dobila izvrsnu novinarku i urednicu, spomenutu Zlatnu Belavić. Ona me naučila temeljima rada na televiziji."
Neki od nabrojanih bili su na ekranu jako ozbiljni, vi ste se pojavili kao njihova sušta suprotnost?
"Bila sam svjesna toga da vizualno i stilom odudaram od većine dotadašnjih urednika i voditelja informativnih emisija. Televiziji sam pristupila ne vjerujući da bi me taj posao trebao obilježiti u životu niti da će biti mojim najvećim uspjehom. Evo danas predajem na Fakultetu političkih znanosti jer sam u jednom trenutku zaključila da moram dalje kako bih sve što sm naučila mogla prenijeti drugima."
Jedan gospodin koji je Nensi i mnogim drugima također bio uzor je Oliver Mlakar, dobitnik čak pet Večernjakovih ruža. Nažalost nije ga bio u Esplanadi, ali to nikako ne umanjuje veliki uspjeh jednog od najpoznatijih televizijskih voditelja svih vremena. I to prilično šire od same Hrvatske. Naravno, i na pitanje o popularnosti i priznanjima koja je dobivao u nedavnom je razgovoru bio preskroman:
"Gledajte, lijepo je dobiti nagrade, ali ja sam vam televizijski angažman shvaćao kao svaki drugi posao. Samo je uključivao javnost. A da sam bio svakog dana na ekranu, to je točno, čak je postojala izreka 'Bilo kuda, Oli svuda'. Popularnost o kojoj govorite nije mi bila preveliki problem jer joj nisam pridavao preveliku važnost. Uvijek sam govorio da je biti popularan kao Miroslav Krleža bilo dobro, ali kao Oliver Mlakar to nije značilo ništa. Pa, recite mi molim vas što sam to ja napravio u životu? Da se bilo tko svaku večer pojavljivao na televiziji i rekao ljudima dobra večer bio bi među najpopularnijim ljudima u zemlji, nije li tako?"
Nije. No gotovo nevjerojatno zvuči kako vam je u mladosti bio težak prelazak s radijskog na televizijski medij?
"Bio sam grozan i jako sam se mučio. Prvo čitanje vijesti na televiziji bilo je strašno. Kriteriji su bili visoki i polako sam napredovao pojavljujući se na ekranu. Od ljudi koji su tada radili spikerski posao bili su tamo Ljubo Jelčić koji je došao nešto prije mene, Vlatka Tomljenović i drugi. U to smo vrijeme vrlo često čitali političke govore i priopćenja, sve neke ozbiljne zadatke koji me nisu previše veselili. S vremenom sam napredovao, ustajao od stola i napravio par koraka po studiju i odradio polako nekoliko dobrih emisija."
U Esplanadu, uz urednu ispričnicu s nekog od filmskih snimanja u Americi, nije mogao stići niti apsolutni rekorder s čak osam Večernjakovih ruža, glumac Goran Višnjić:
"Prošlo je već 30 godina od prve Ruže?! Bilo je to, sjećam se, vrijeme kada se glasalo isključivo izrezivanjem kupona iz novina. Po meni je najveća snaga Večernjakove ruže upravo u načinu na koji se glasalo nekad i na koji se glasa danas i po tome je Ruža bila kod nas prva i originalna. Naime, biti nominiran i na kraju i dobiti nagradu za koju znaš da su izglasali ljudi, tvoja publika, a ne neki žiri ili komisija, politika ili tko zna tko drugi, e to je stvarno divan osjećaj. U Americi bi ekvivalent Ruži bio People's Choice Awards. Na Ružu nosim samo lijepa sjećanja", poručio je Goran.
Večer je odmicala, tete od šminke skakutale su oko laureata kako bi ih pripremile za zajedničko fotografiranje, kad je hodnikom Esplanade, kao bura, doletjela radijska i televizijska voditeljica Barbara Kolar. Vlasnica pet Večernjakovih ruža:
"Dobiti Ružu velika je čast i posebno zadovoljstvo. Znam da se zadnjih godina događalo da sam, kad bih bila nominirana, Ružu i odnijela kući. Ali, u početku nije bilo tako. Inače, sve dok me ne bi prozvali, ne bih vjerovala da ću se dočepati Ruže."
Baš da čujem kakav je osjećaj kad pročitaju neko drugo ime?
"Moj je 'Gabi Novak mozak pamtim samo sretne dane' takve situacije negdje potisnuo, ali događalo se u početku dva ili tri puta da sam bila nominirana, a ne bi me pozvali na pozornicu. Nije me to strašno pogađalo jer imam silno poštovanje prema ljudima koji imaju dulji staž i više znanja od mene. Uvijek sam mislila da je i nominacija izvrstan uspjeh, ali, bit ću iskrena, ne vjerujem u ono da je važno samo sudjelovati. Važno je u poslu svaki dan davati sve od sebe, a kad je neko natjecanje svatko od nas želi biti prvi."
Je li najvažniji adut Ruže upravo činjenica da o pobjednicima po kategorijama odlučuje publika?
"Bez sumnje. Pa mi radimo za publiku, za ljude koji su tamo negdje i ne poznaš ih. Mislim da je danas u vrijeme društvenih mreža lakše jer jasnije shvaćaš kome se obraćaš. Radeći na radiju svakodnevno komuniciram s ljudima koji me slušaju i mogu već poprilično točno determinirati tko je moja publika. Tako mogu na neki način i svoje obraćanje prilagoditi tome. Danas je ljudima u ovom poslu teško odrediti tko jest, a tko bi htjeli da im bude ciljana publika. Možeš krivo procijeniti tko te gleda ili sluša, a publika ti je netko potpuno drugi."
Više ste puta dobili Ružu baš kao radijska voditeljica?
"Jesam, pa su mi rekli da me je bilo dosta jer uvijek pobijedim, hahaha. Mislim da je u ovom poslu važno pratiti što se događa, ne možeš si priuštiti da se stvari odvijaju a da se držiš negdje po strani. Ozbiljno sam se mučila s vlastitim karakterom kad sam sa starog radija prešla na formatirani. Godinama sam govorila što i koliko sam htjela i odjedanput su mi rekli da to izgovorim u četrdesetak sekundi. I onda shvatiš da i to možeš. Recimo, Talijanima ne možeš nikako uvesti formatirani radio, oni govore satima. No, inteligencija je snalaženje u novoj situaciji, pa nije se loše i kad imaš dosta godina prisiliti da nešto promijeniš."
O novim radijskim formatima, naravno, ima ponešto za reći i nekadašnji kralj jutarnjeg radijskog programa, Trpimir Vicković Vicko, koji nam je otkrio da se bavi PR-om.
"Formatiranje je krivi izraz jer je svaki radio već formatiran kad dobije koncesiju od Agencije za elektroničke medije. Postoje pravila koja poštuju lokalne, regionalne ili nacionalne radijske postaje. To što mi zovemo formatirani radio je potpuno programiran i predvidljiv program. Tu nema autorskog upliva niti improvizacije. Ja sam u svoje vrijeme znao namjerno ostaviti po deset sekundi tišine jer je to bio autorski upliv. Nikada nisam najavio koja pjesma ide sljedeća. Danas glumci rade na radiju, ali to nije prirodno po meni."
Nensi Brlek ne skriva da joj, bez obzira na iskustvo javnog nastupa, niti jedanput nije bilo lako čekati da na dodjeli Večernjakove ruže bude izgovoreno ime dobitnika:
"Adrenalin ludi. Govorimo o priznanju za tvoj rad i priznat ću da mi je bilo lakše ući u studio i voditi Dnevnik nego primiti takvu počast. Veliko je to uzbuđenje. Bila sam u šoku kad su me nazvali i rekli da sam među dobitnicima najviše Ruža. Naime, bila sam uvjerena da je moja karijera gotova, odrađena. Predivno, nemam riječi, ovo je stvarno posebna čast."
I baš sam lijepo i mirno razgovarao s Nensi kad se sa stepenica čulo komešanje i grlati muški skup u približavanju. To je moglo značiti samo jedno - stižu dečki iz Dubrave, s pet Ruža. Jasenko Houra, Mladen Bodalec, Damir Lipošek Kex i Fedor Boić stigli su u stotinu godina star hotel odlučno i glasno, baš kao da su rockeri sišli s Orient Expressa. Zašto to kažem? Zato što je hotel i izgrađen kako bi putnici tog legendarnog vlaka koji je prometovao od Pariza do Istanbula, mogli koju noć uživati u ipak nešto većem prostoru. Dečki su stigli nakon cjelodnevnog snimanja novog spota, a tek ih je čekalo uvlačenje u svečana odijela. Ali, u Dubravi nema uzmaka, odijela su uskoro bila na njima i fotkanje ljudi s najviše Večernjakovih ruža moglo je početi.
"Kad se čovjek bavi glazbom ovako dugo i uspješno, nisu mu u prvom planu neke nagrade niti priznanja. Ali izvrstan je osjećaj dobiti priznanje publike kakvo je Večernjakova ruža i jako me to veseli. Treba svakako reći da je Jasenko dobio za pjesmu 'Mojoj majci' i Ružu za pjesmu stoljeća, pa nije to mala stvar. Ostali smo nekako emotivno i glazbeno na davno zacrtanom putu i znali smo da je strast i iskrenost prema publici ključ dugovječnosti benda i ovakvih nagrada", iskren je bio Mladen Bodalec.
Koga drugoga sada pitati nego heroja ulice osobno:
"Nikad do sada nisam bio na čistu sa sobom i nagradama. Koliko god ljudi relativiziraju nagrade, ja imam osjećaj da je to kod Kazališta već uobičajeno. Imamo u mentalitetu tu crtu da ne priznajemo ljudima uspjeh, ali meni je drago doći, vidjeti kolege. Ne mogu reći da mi je nagrada, pa niti Ruža više značila prije nego danas. A ne, ne, ne. Važno je. Drago ti je da nešto radiš i dobiješ Ružu i lijepo se ponašaš. Ima na sceni konkurencije i svakakvih situacija, ali Ruža i viđanje ovih dobitnika dio je lijepog ponašanja", kaže Jasenko Houra.
Koliko vam je važno što o dobitnicima Ruže odlučuje narod, publika, čitatelji?
"To ti je kao kad radiš pjesmu, za koga si je radio i je li zaživjela u publici shvatiš tek na terenu, dakle na koncertu. Bez daljnjega, struka je struka, ali ovdje glasaju ljudi. Nikad nisam znao recept za hit pjesmu, trudiš se da je rodiš, pa se prilagođavaš kako bi i tebi bila draga. Ja sam vjerojatno jedan od rijetkih koji na koncertu izgovori ljudima svoj broj telefona. Javljaju se ljudi u ogromnim brojevima, bitno mi je što ljudi misle i kako doživljavaju pjesmu."
Kako se penjati na pozornicu i primiti Ružu?
"Nemam problema s tremom, drago mi je primiti Ružu, ali uvijek samo kao dio grupe. Nije dobro biti divlji pas i lutati sam. Dio si zajednice i moraš joj pomoći."
I onda mali krug velikih ljudi krene, onako dotjeran, u aulu hotela na zajedničko fotografiranje. Za naslovnicu Ekrana koji upravo čitate. Želja za kraj dok prolazim pokraj fontane na trgiću ispred hotela? Želim vam da dobijete Večernjakovu ružu za bilo što čime se iskreno i od srca bavite.
VIDEO Baby Lasagna: Kad si u centru je skroz nešto drugo. Sad moraš puno više paziti na pokrete
