Dobitnik je treće nagrade akademski slikar Dimitrije Popović.
Opisuje li vaša priča istinit događaj?
– Pripada ciklusu priča koje su u rukopisu, a proizlaze iz stvarnih događaja. Realno je klica iz koje izlazi imaginarna dimenzija.
Zašto vi, ponajprije likovni umjetnik, volite pisati?
– Oduvijek me privlačila književnost, pa je i moj posljednji likovni ciklus bio posvećen Kafki. Prije nekoliko godina to je bio Dante. Svijet književnosti odgovara mom likovnom senzibilitetu. Još od mladosti zaokuplja me literatura, od Rimbauda i Kafke do Ciorana i Camusa. To su inspirativna izvorišta koja dotiču unutarnju dimenziju mog ljudskog bića.
Zašto se u svojoj likovnosti više bavite ženskim likovima?
– Bavio sam se Kristom, osobito raspećem, Dalijem i Kafkom, no ženska priroda i ženski lik puno su mi zanimljiviji za likovno oblikovanje. Imao sam tri ciklusa koji su pri kraju, i to Magdalenu, Juditu i Salomu. Ti me likovi zanimaju jer se u njima isprepliću Eros i Thanatos, lijepo i ružno u smislu da su sve one žrtve vlastitih činova. Ljepota ženskoga tijela nešto je što me puno više zanima od muškoga tijela.
U slikarstvu katkad citirate velike uzore. Koga biste citirali u književnom radu?
– Kafku, Sartrea, Ciorana, autore koji traže smisao ljudskog postojanja i motive koji se bave tajnom ljudskog postojanja kojoj umjetnost pokušava pronaći smisao.
Koliko biografskog ima u vašem književnom djelu?
– Priroda medija je takva da lakše artikulira privatne teme. U “Pričama iz Arkadije” u svakoj priči postoji privatni nukleus iz kojeg se razvija literatura.
Mislite li napisati autobiografiju?
– Knjiga priča koja nastaje imat će autobiografskih elemenata koji su u vezi s nekim osobama iz mog života. Tu će biti i priča o Kišu, kojeg sam poznavao.
Ostatak intervjua možete pročitati u subotnjem prilogu Večernjeg lista Obzor.
