Susan Sontag bila je jedna od najintrigantnijih pojava na svjetskoj kulturnoj sceni 20. stoljeća – poznata teoretičarka, kritičarka, književnica, dramatičarka, filmašica, esejistica i aktivistica židovskog podrijetla akademsku karijeru počela je s nepunih 16 godina. Za života je objavila dvadesetak knjiga, osvojila nebrojene nagrade te privlačila pažnju suludim politički angažiranim pothvatima, poput onoga kad je ratne 1993. godine doputovala u Sarajevo kako bi usred opsade grada režirala predstavu “U očekivanju Godota” u kojoj su glumili predstavnici zavađenih naroda. Njena dugogodišnja ljubavna veza s uglednom fotografkinjom Annie Leibovitz, s kojom je živjela od 1970. godine, pretvorila ih je u jedan od najpoznatijih istospolnih parova svih vremena iako o svojoj intimi ni jedna ni druga nisu previše javno govorile.

Općenito, svoj iznimno zanimljiv privatni život Susan Sontag javno je spominjala tek kada bi mogao poslužiti u poentiranju tijekom neke političke ili akademske debate. Zbog toga je kao prava senzacija odjeknula zbirka njenih dnevničkih zapisa, koje je prije dvije godine uredio i objavio Susanin sin Phillip Reiff. Ti zapisi bacili su potpuno novo svjetlo na život ove velike intelektualke otkrivajući put njena intelektualnog i akademskog razvoja, ali i vrlo pikantne detalje o njenu ranom emocionalnom i seksualnom životu, u kojem su se podjednako pojavljivali muškarci i žene iz svih društvenih slojeva. Knjiga “Ponovno rođena (dnevnici i bilješke 1947.-1963.)” ovih će dana izaći i u Hrvatskoj, u prijevodu Borivoja Radakovića i nakladi Queer Zagreba. Večernji je list dobio ekskluzivan uvid u prvo izdanje.

Cinizam starmale djevojčice

U knjizi upoznajemo Susan Sontag kao komično starmalu djevojčicu, čija promišljanja mnogo više podsjećaju na fakultetske debate nego kao dnevnik tinejdžerice. S nepunih 15 godina, naime, Susan Sontag zaneseno sluša Mozarta i Vivaldija, opčinjena je knjigama Andréa Gidea, propituje patrijarhalne obrasce života svoje obitelji i cinično spominje kako se pravila da uživa u pustolovnim dramama u tehnikoloru kad ju je očuh poveo u kino, dok je zapravo bila opterećena mnogo dubljim egzistencijalnim dvojbama. Da je duboko emocionalno nesretna, bilježila je tek u svoje dnevnike, ispresijecane beskrajnim popisima knjiga koje još mora pročitati, slobodnim nizovima novonaučenih pojmova, teorijskim razmišljanjima o estetici...

„Što me to, pitam se, nagoni u nered? Kako da se zakrinkam? Sve što osjećam, najneposrednije, jest bolna potreba za tjelesnom ljubavlju i mentalnim drugovanjem – vrlo sam mlada i možda ću prerasti taj uznemirujući aspekt svojih seksualnih ambicija – iskreno govoreći, baš me briga. Moja je potreba tako silovita, a vrijeme, u mojoj opsesiji, tako kratko“, napisala je, a potom dodala:

„Ja ću se, po svoj prilici, osvrnuti na ovo s mnogo veselja. Baš kao što sam prije bila užasno i neurotično religiozna i mislila jednoga dana postati katolkinja, tako sada osjećam da imam lezbijske sklonosti (kako neodlučno ovo ispisujem).“

Iako vrlo mlada, bila je i te kako svjesna da bi tada, 1948. godine, bilo kakve devijacije od stereotipnog obiteljskog života u losangeleskom predgrađu (nalik onome kojeg su vodili njeni roditelji) bile ravne socijalnom samoubojstvu. Svjesna i da bez putovanja neće napredovati, samo tri mjeseca nakon ovog zapisa je mlada Susan otputovala na sveučilište Berkley, gdje će se dogoditi silovit procvat na svim područjima njena života.

„Emocionalno, htjela sam ostati. Intelektualno, željela sam otići. Kao uvijek, čini se da uživam u tome da kažnjavam samu sebe“, zapisala je neposredno prije puta.

Fascinirana Anaïs Nin

Na fakultetu je nastavila bulimično gutati knjige, zanesena mogućnostima jezika i vlastitim kapacitetom kritičkog iščitavanja svake rečenice, a onda bi se onda zaustavila, prekorila, proglasila samu sebe neznalicom i prisilila na novo učenje. Pristup umjetnosti, prema kojoj nedvojbeno pokazuje strast, bio je discipliniran, vojnički, snažno usmjeren prema vlastitom napretku koji je odlučila tjerati do samih intelektualnih granica.

Negdje u to doba razvila je fascinaciju predavanjima Anaïs Nin.

„Vrlo je nagla, kao vilenjak, kao s drugog svijeta – malena, lijepo građena, tamnokosa i ima mnogo šminke zbog koje izgleda kao da je vrlo blijeda – velike oči koje pitaju – naglašen izgovor koji ne mogu odrediti – njezin je govor odveć precizan – obasjava i polira svaki slog samim vrškom jezika na zubima – čovjek ima osjećaj da će se, ako je tko takne, sasuti u srebrn prah“, opisala je mlada Susan tu poznatu erotsku spisateljicu i dnevničarku.

A jedna druga žena, mlada biseksualka koja se u knjizi spominje samo kao H., uskoro će u njen život donijeti tektonske promjene koje će potpuno razbiti snobizam i intelektualnu pozu iza koje je Susan skrivala svoju mladalačku nesigurnost. Za razliku od ukočene Susan, H. je bila „najljepši cvijet američke boeme“. Studirala je na eksperimentalnom umjetničkom koledžu u New Yorku, harala noćnim životom San Francisca i plijenila pažnju seksualnom nesputanošću. Ona je Susan uvela u prve značajnije vršnjačke krugove, ali i u svijet konkretne, opipljive seksualnosti o kojoj je mlada Susan toliko puta maštala. A poslije ga je prilično detaljno opisivala u svojim dnevnicima. Jedan je zapis posebno značajan:

„H. i ja smo (napokon) otišle spavati na uski krevetić u stražnjem dijelu Tin Angela… Možda sam, naposljetku, i bila pijana jer je bilo tako lijepo kad je H. počela sa mnom voditi ljubav… Već su prošla 4 sata kad smo legle u krevet – i malo smo razgovarale… Kad me H. prvi put poljubila, ukrutila sam se, ali ovaj put to je bilo zato što nisam znala kako, a ne zato što mi se nije sviđalo (kao s Jimom)…"

Odustala od intelektualizma

"Izvela je neki štos u vezi sa svojom zubnom caklinom koja je nestala – još smo malo razgovarale i baš kad sam postala potpuno svjesna da je želim, znala je to i ona… Sve što je bilo zapeto, što me tako boljelo u trbušnoj šupljini nadvladano je tim naponom prema njoj, težinom njezina tijela na mom, milovanjem njezina jezika i ruku... A što sam sada dok ovo pišem? Ništa manje nego potpuno drukčija osoba… Doživljaj ovog vikenda nije mogao biti savršenije usklađen. A ja sam bila tako blizu tome da sebi potpuno zaniječem potpunu predaju. Moje shvaćanje seksualnosti tako je promijenjeno – hvala Bogu! Znam što želim raditi u životu, sve je ovo bilo jednostavno, ali je meni u prošlosti bilo teško spoznati. Želim spavati s mnogo ljudi. Želim živjeti i mrzim umrijeti. Neću predavati i neću ići na magisterij nakon diplome…“

Gubitak nevinosti za 16-godišnju Susan Sontag nije značio samo još jedan korak prema zrelosti. On je u njoj izazvao duboke strukturalne promjene, natjerao je da preispita sva dotadašnja uvjerenja, prihvati fizičko oslobođenje i odbaci intelektualizam kojim je odmalena bila opterećena.

Da je odlučna H. nije uhvatila za ruku i uvela u boemske i gay krugove sredinom prošlog stoljeća, bi li postala tek još jedna napola realizirana, suhoparna predavačica na Kalifornijskom sveučilištu? Naslov ove knjige osobnih zapisa preuzet je iz bilješke u kojoj Susan konstatira da je upravo u tim trenucima (seksualnog) oslobođenja ponovno rođena. I kao takva, bila je spremna krenuti u životnu avanturu koja je rezultirala golemim intelektualnim naslijeđem. I gotovo stotinu dosad neobjavljenih dnevnika, kronikom jednog vremena i privatnog života jedne iznimne javne osobe, koje sad napokon možemo čitati i u hrvatskom prijevodu.