Kada se 25. srpnja Leonard Cohen popne na pozornicu zagrebačke Arene, napokon će se ostvariti dugogodišnji san domaćih fanova: posvjedočiti uživo koncertnom ukazanju koje ima emocionalnu jačinu ravnu kakvoj dobroćudnoj elementarnoj nepogodi. U odijelu i sa šeširom na glavi, a okružen skupinom vrhunskih glazbenika te s tri nezamjenjive prateće pjevačice, Leonard i njegov prepoznatljivi bas-bariton doimaju se elegantno u svojim zrelim godinama – u stvari, malo je koji od njegovih suvremenika ostario uz toliko zadržanog šarma.

Pitajte ga gdje pronalazi inspiraciju, ali odgovor će u tipično autoironičnom stilu glasiti "pojma nemam – da znam, odlazio bih tamo malo češće". Jedanaest studijskih albuma u četiri desetljeća karijere nije mnogo, ali konzistentnost je ono što se pamti. Jer, usprkos ofucanoj šali da bi uz svaki njegov album trebalo priložiti žilet, Leonard Cohen preživio je sve: duboke depresije i emocionalne brodolome, suradnju s pomahnitalim Philom Spectorom, mučne kreativne blokade i iskustvo s drogama ("probao sam ih sve"), samotnjaštvom i zen budističkim samostanima, duhovnim učiteljima... Uveden je u kanadski "Hall Of Fame", a početkom ove godine pokupio je Grammyjev kipić za životno djelo, premda su se njegov utjecaj, značaj i popularnost odavno prelili izvan granica rodne Kanade preplavivši kompletan svijet popularne kulture.

Uvijek postoji pukotina

U Cohenovu su slučaju generacijske razlike odavno prestale biti važne. "U svemu postoji pukotina, tako da svjetlost može prodrijeti", glasi jedan od tipično dovitljivih stihova, iz pjesme "Anthem". Čini se da se čitavim životnim i profesionalnim putem Cohen vodio upravo time.

Premda je svoj prvi bend osnovao kao sedamnaestogodišnjak, Cohen je izgradio respektabilnu literarnu karijeru prije nego što je u trideset i trećoj sreo tada afirmiranu folk umjetnicu Judy Collins koja ga je – čuvši prvotnu verziju "Suzanne" - ohrabrila da se otisne kantautorskim putevima. Od tada je prolazio nekoliko kreativnih faza. Ponešto odudarajući od konteksta tada prevladavajuće hipijevske kantautorske klime, prva tri albuma – "Songs Of Leonard Cohen", "Songs From A Room" i "Songs Of Love And Hate" - građena su na kombinaciji klasične poezije, folk tradicije i europske šansone, stvarajući tjeskobno-romantičan ugođaj koji je zbunjivao američku publiku. Zbog toga je u Sjedinjenim Državama Cohen dugo uživao tek kultni status među poznavateljima glazbe sa skromnim nakladama i promjenjivom srećom kod kritike.

Glad za eksperimentima

Na Starom pak kontinentu od početka je dočekivan kao zvijezda unatoč etiketi "pjesnika prokletih", koju su mu prišili oni koji nisu prepoznali profinjenu humornu crtu u tekstovima o seksu, religiji, ljubavi i žudnji.

Glad za eksperimentima odvela ga je u sljedećim etapama prema "full-band" aranžmanima na radovima poput "New Skin For The Old Ceremony" (1974.). Kulminacija zvučnih pokusa dosegnuta je u društvu naoružanog i opasnog Phila Spectora na albumu "Death Of A Ladies' Man", no bio je to sudar previše udaljenih svjetova: Cohenova intimističkog i introspektivnog te Philova bombastično-ekspresivnog.

Od tada nadalje, povremeno se vraćao akustici, a onda je, na jeftino produciranom albumu Various Positions, otkrio sintesajzere i povratka više nije bilo. "Hallelujah" je monumentalna pjesma, nakon "Suzanne" njegova najizvođenija uopće, i ona je vodila prema "ponovnom rođenju" koje se u drugoj polovici 80-ih dogodilo na kolekciji "I'm Your Man!".

Duhovni otac nove generacije

Njime je osvojio novostasalu "alter-rock" publiku, onu pretplaćenu na nekonvencionalne zahvate Nicka Cavea, Pixiesa i R.E.M.-a, i njihovi su ga fanovi prihvatili kao ponovo pronađenoga duhovnog oca.

Posljednjih je godina Cohen učvrstio suradnju sa Sharon Robinson na "Ten New Songs" i "Dear Heather" – albumima koji pokazuju da očito stvara dugo, teško i mučno, objavljujući samo one pjesme koje prođu sve samonametnute i iznimno stroge filtere kontrole kvalitete.

No upravo zato smo i dobili jedan od najfascinantnijih opusa u povijesti kantautorske glazbe.