Tek što je 28. siječnja navršio 90. godinu, napustio nas je Danijel Dragojević. O najvećem suvremenom hrvatskom pjesniku, kako su ga već desetljećima častili, mnogo se pisalo tada, na tu veliku obljetnicu njegova rođenja, a njegovo lice, koje je godinama tako pomno skrivao od javnosti, sada će ponovno iskakati s novinskih stranica i portala. Kako bi se on zbog toga osjećao, možemo samo pretpostaviti. Možda bi mu išlo na živce, a možda bi na sve to samo odmahnuo rukom.
Danijel Dragojević, reći će nam enciklopedijski članci, rođen je 28. siječnja 1934. u Veloj Luci na Korčuli. Gimnaziju je završio u Dubrovniku, a povijest umjetnosti diplomirao je 1958. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Do 1967. godine živio je u Splitu, a zatim se vratio u Zagreb, gdje je godinama bio urednik brojnih emisija na Trećem programu Hrvatskoga radija poput Razgovori u ateljeu, Poezija naglas, Dnevnici i pisma te Bibliovizor, sve do mirovine 2000. godine.
Prve pjesme počeo je objavljivati krajem pedesetih godina, a svrstavaju ga u razlogovski naraštaj hrvatskih pjesnika – okupljenih oko časopisa Razlog. Prvu zbirku poezije "Kornjača i drugi predjeli" objavio je 1961. godine, a do 1985. slijedilo je još jedanaest zbirki, što poezije, ali i kratke proze među kojima i "U tvom stvarnom tijelu", "O Veronici, Belzebubu i kucanju na neizvjesna vrata", "Prirodopis", "Izmišljotine", "Razdoblje karbona", "Rasuti teret"... Dugačku izdavačku pauzu od čak devet godina prekinuo je zbirkom pjesama "Zvjezdarnica" objavljenom 1994., a iste je godine izdao i proznu zbirku "Cvjetni trg". Posljednje dvije knjige, "Negdje" i "Kasno ljeto", iz 2013. i 2017. godine, objavila mu je Fraktura. Bila je to poznavateljima Dragojevićeva opusa neobična pojava jer gotovo je svaku knjigu objavljivao kod drugog nakladnika.
Od svojih je izdavača redovito zahtijevao i da njegove knjige tiskaju u samo jednoj nakladi, zbog čega ih je danas osobito teško nabaviti, a odavno kružila je priča i da se nakon toga čak uništavaju grafičke ploče iz tiskare kako bi se spriječilo tiskanje dodatnih primjeraka. Pa kada je Fraktura otisnula njegovu posljednju zbirku "Kasno ljeto", bilo je to u nakladi od, za hrvatsku poeziju doista nevjerojatnih, dvije tisuće komada, a koji su s polica nestali u samo nekoliko tjedana. Poštovati se morala i njegova želja da ne održava predstavljanja svojih knjiga, a ne postoje ni zbirke njegovih sabranih djela. Iako je dobio niz književnih nagrada i priznanja, redovito ih je odbijao, pa tako i Nagradu "Vladimir Nazor" za životno djelo 2019. godine, na što je žiri ustvrdio da je nagradu zaslužio, ali da su "to mogli i očekivati". Nije bio član nijednoga književnog društva, a priča se da nije htio biti ni predložen za člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Dragojevićeva tajnovitost hranila je mit koji se oko njega ispreo, dovodeći i do toga da ga se još za života proglasi književnim klasikom.
Iz javnosti se sasvim povukao devedesetih godina, a o njegovu privatnom životu ne zna se gotovo ništa. Poznata je samo činjenica da je imao brata blizanca, također književnika, Ivana Dragojevića, preminulog 1999. godine. On je pak, objavivši 1973. u vlastitoj nakladi knjigu "R2" o partizanskim zločinima u Dubrovniku i na obližnjem otočiću Daksi 1944. godine, uhićen i zatvoren, a knjiga mu je zabranjena. A budući da su obojica s Korčule, iz Vele Luke, a dijele i isto prezime, Danijela su navodno često znali upitati – što mu je Oliver. Kako glasi splitska urbana legenda, navodno je jednom – tog mu je pitanja već bila puna kapa – u šali izvalio: "Oliver je meni sranje!"
Legendarno samozatajni Dragojević prozvan je i "bježećim pjesnikom". Bila je to zgodna dosjetka fotografa Feđe Klarića koji ga je, i prije u nekoliko navrata ovjekovječivši Dragojevića svojim objektivom, prilikom jednog susreta u Marmontovoj ulici u Splitu ponovno pokušao fotografirati. Na to se pjesnik – dao u bijeg. Nastala je tako sjajna fotografija na kojoj se Dragojević vidi samo sleđa kako trči kao da ga gone vrazi.
U vremenu kada autori postaju celebrityji, a popularnost se očituje medijskim istupima, Danijel Dragojević ne samo da je prihvatio barthesovsku smrt autora, dopustivši da umjesto njega govore njegove pjesme, već ju je čvrsto prigrlio. O razlozima koji su iza toga stajali ponovno možemo samo nagađati jer intervjue nikada nije davao. Odgovor se možda krije u jednom od njegovih rijetkih javnih nastupa, navodno i njegovoj jedinoj postojećoj televizijskoj snimci, kada je 1992. godine primio također jednu od posljednjih književnih nagrada koje je prihvatio, Goranov vijenac. Priznavši tada kako ima strah od govora, citirao je čuvenu rečenicu Arthura Rimbauda: "Ja – to je netko drugi."
