O takozvanom našem čovjeku, poznatom još i kao mali čovjek, mišljenja su podijeljena. On o sebi razmišlja kao o hrabrom, nabildanom i pronicljivom Europljaninu dok ostatak planeta mahom misli suprotno. Suhoparno i neprijateljski ga stalno uvrštavaju u dinarske Balkance, južnu ili istočnu Europu, iako se on smatra punopravnim članom probrane, kulturne, kršćanske Srednje Europe. Htio bi kao i mnogi imati historiju, a ne histeriju, zemlju, jezik i kulturu à la carte. Odvadimo ono što valja i što nam paše, zaboravimo ono što je ružno. Ono čega bismo se prvoga trebali i morali prisjetiti. "Svojim mislima", rekao je mudri Siddharta Gautama, "stvaramo svijet". Možemo ostati optimisti. Nikada nismo toliko loši da ne bismo mogli biti još gori. I gdje je tu taj "srednjak", narod, radnička klasa, pastva ili kako su ga već stoljećima nazivali, taj naš čovjek? Pogledajmo simptome. Naš čovjek je hrabar ispred televizijskog aparata. Naročito kad gleda nogomet, raznorazna bombardiranja, prirodne nepogode, kvizove, izbjegličke kampove i saborske zastupnike na HRT. Ali ako se udalji od tog magičnog prozora u svijet, postaje kukavica. Drhti ispred šefova, punice, ovrhe, državne administracije, raznih "poduzetnika" s velikim autom i bankovnim računom, trepće umilno kao mala maca kad na ulici spazi istog takvog tipa kao on koji mu je postao gradonačelnik. No, tu ništa ne mijenja. Naš čovjek voli mržnju. Samo što on mrzi s pseudonimom.
Gdje je tu taj 'srednjak', narod, radnička klasa, pastva ili kako su ga već stoljećima nazivali, taj naš čovjek?
Naš čovjek je hrabar ispred TV aparata, ali ako se udalji od njega, postaje kukavica, piše Velibor Čolić
Još nema komentara
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.