Samo u smjeru suprotnom od gomile, kažem, ljeti na sjever, zimi na otoke, nikakve kolone, nikakve gužve, to naučiš kad radiš u turističkoj agenciji, mrziti turizam, a možda je i urođeno, možda je i prirodna reakcija na sve te utabane staze i koridore urezane u more i nebo, ako se uvijek presavija po istim linijama, brže će se istrošiti, kaže Gita, a djeca takve stvari uvijek vide prva i treba im vjerovati.
Nas dvije na putu, to je priča za sebe, ljubimo se i grizemo, ponekad ne pričamo danima, a nekad je samo pogledam u njenih petnaest i mislim Bože, postoji li išta što sam u životu učinila bolje, i poželim da je nekako mogu pričekati, u četrdesetoj kao u hladu, sjesti s njom uz bocu nečeg žestokog i ispričati joj sve to, sve što ju je dovelo dovde, od tvrdoglavog spermija naovamo, i sve moje ludosti, i sve podvige njenog idiotskoga oca, nije da i sad prešućujem mnogo, ali ipak, sada je drugo, ne želiš je obeshrabriti, kao da bi i mogla.
I upoznajemo drage ljude, zbilja, svatko ti nešto da, priču ili pogled, ili što već uspiješ izvući! Bog mi je rekao: osunčaj se, smije se bivši svećenik dok nam polugol popravlja kombi na prašnjavoj cesti do Ubuda, I ja se, evo, sunčam. Osjećam se kao konobarica kojoj su u dvadesetoj dali da nosi šalicu kave, a onda joj svake godine uvale još po jednu, govori Slovenka koju susrećemo na divljoj plaži, sad mi je pedeset i u životu ne radim ništa nego balansiram i strepim, ne znam više je li prepričavala san ili nešto što je osjećala, govorila je na tom svom smiješnom jeziku, i zaplakala, a onda smo sjedili i gledali njezinog muža i sina na sjajnim daskama za surf, dva lijepa nasmijana muškarca, poluboga, kako pokušavaju uloviti val i kako se trude održati se na njemu, tko zna, mislim, možda se tako osjećala i ona.
E, sad, zamisli mene i Gitu kako na Baliju pričamo o muškarcima, mene i nju koju sam nosila i rodila i znala je dok je još bila ništa, kako mi sada priča o svijetu i o meni, o stvarima koje su bile i koje će biti i onima kojima bih se trebala ili ne bih trebala prepustiti! Kažem joj, Gita, ne seri, tako ti svega, ali poslije se uhvatim kako prevrćem svaku njezinu riječ, i tu samouvjerenost kojom me gleda, jer ta bi i svijet progutala da može, i pomislim: blaženo bilo to sljepilo, blažena hrabrost i ludost i hormoni i geni, anestetici zbog kojih ponekad usred noći otvorim oči i zamišljam onaj plakat iz Ralja, djevojku koja pliva dok iz dubine vrebaju zubi, a ti znaš da je svaki spokojni zamah sreća i da se zubi zaobilaze samo slučajno, a opet mislim, na što bi sličio život da ga proživiš u strepnji, nitko ne bi ni prst stavio u more, nitko plivao ne bi.
A jesam li ti ikada ispričala kako je sve počelo, kako sam krenula protiv struje? Bilo je to u ljeto 2000., ceste prema moru bile su pune, a nas dvije išle smo praznim trakom, gore, na istok, ne zato što sam znala bolje, nego zato što mi je umirao otac, i zato što su me pozvali, a ja sam bila sama, i gorka, i nikome je nisam mogla ostaviti. Bijes, to sam osjećala, žeglo je tisuću stupnjeva i cesta je bila toliko ravna da si mogao spavati za volanom, samo da je auto imao klimu (a nije), a ja sam upravo izgubila muža, i upravo gubila oca, u trenutku kad je svaki gubitak bio nepodnošljiv, kunem se, da mi je nestala makar još i slinava maramica, pošla bih se ubiti.
I zamisli sad tu kuću kraj rijeke, a rijeka je Dunav, zamisli taj miris goleme mutne vode, site i žive i slatke toliko da bi je mogao jesti, i taj rukavac i čamce i taj mulj nad kojim je brijeg i voćnjak i telefonski stup i divlje zelenilo iznad kojeg rastu samo oblaci i telefonske žice, i zamisli komarce koji ujedaju kroz tkaninu i zrikavce koji buče kao velegrad i boje otežale i natekle u tom ljetu, šljive i kupine i rajčice krvave kao volujska srca i zamisli moju majku u majici kratkih rukava na kojoj piše Pepsi, sa svim onim križevima i svecima oko vrata, kada te sve to zgrabi pod ruku i uvede u predsoblje, i približi ocu, koji u kasno poslijepodne, dok mu ulazimo u sobu, započinje ili nastavlja svoj govor, viče i smije se i kaže te djevojke, te cure, ne prođe ni tren a da ih se ne sjetim, pa spominje blijede židovčice iz Odese, i Slovakinje koje su dobivali za traperice i vinjak, i djevojku boksačkih ušiju iz malog rudarskog grada u srcu Poljske, i sve one koje mu nisu dopale šaka, a trebale su, smije se i kašlje dušu, a mama pod njim popravlja jastuk, poravnava plahtu, na stolić stavlja tanjur s tabletama i čašom mineralne vode.
Znam kako zvuči, ali kad poželim zamisliti nešto zbilja tužno i ludo, sjetim se mog starog na samrti. Tu je on i tu je smrt, i ti si tu i dođe ti da plačeš, ali ne možeš, jer si ljuta i gorka i smiješna sama sebi, jer te ne vidi i jer osjećaš da te prevario, taj čovjek koji umjesto da ti otkriva sve mudrosti života, priča o djevojkama na rogu Afrike i mjestima na kojima su se dobivale za nož ili plastični kanistar, a neka luda sreća štrca iz njega kao iz crijeva koje si začepila prstom, neka slavina koju dotad nitko vidio nije, dok ga moja majka drži za ruku i miluje, ne znam odakle joj želudac, što je toj ženi bilo u glavi.
Te djevojke, te cure, kaže moje otac za oproštaj od svijeta, a ja ustajem i odmičem se od kreveta i rastvaram već otvoreni prozor da uđe svjež zrak, no soba je još puna tih cura koje dašću i hihoću, stenju i guraju mi se u lice, i ja gledam vani, u kasno poslijepodne, u kraj ljetnoga dana i u brijest na kojem lišće pod nekim nečujnim vjetrom treperi kao zlato i ljeska se kao voda, neka nevjerojatna buktinja do koje je trebalo putovati čitav život, i žute i crne i kosooke i plave, mrmlja moj otac, čovjek koji u životu nije ni primirisao preko granice, i ostavlja nas, okreće se licem prema zidu.
I, pitam te, odakle sve to? Je li to neki džep, iz kojega su izašle, sve te žene, sva ta putovanja? Džep u koji guramo i skrivamo i tiskamo i oznojenim prstima stežemo sve što nismo mogli odživjeti, za čime smo žudjeli, čega smo se bojali, svi putovi, sve staze, svi ljudi i krajolici, priče i riječi, i tijela, tijela, jer tijelo ne možeš sakriti, koliko god pokušavao, o tome svjedoče moj otac i detektivski romani, nema savršenog zločina, savršeni zločin jedino je smrt koja dolazi nakon života u kojem nisi pokušao i zagazio u njega i nisi volio nikoga i ništa.
Starost se rađa u tebi, kažem, i nema ništa gadljivo u tome, nosiš je i njeguješ, odgajaš je i brineš se za nju kao za dijete, ali za razliku od djeteta, nije na tebi pustiti je da ode, ona otpušta tebe, i ti možeš samo izaći iz te sobe i pratiti korake tvoje kćeri koja trči iz kuće i prolazi kroz vrt i spušta se kroz žbunje i kliže do rukavca, gdje je sustižeš prije nego je progutaju mulj i rijeka, i umjesto da urlaš na nju od straha, samo je uzmeš u naručje i stišćeš, i vas dvije, dolje, nakon tog putovanja protiv svih struja, daleko od mora, gledate kako iz tamne vode riječne zmije izranjaju, i pomaljaju glave, i širom otvaraju usta, kao da tim majušnim otvorima žele progutati svijet prije noći, kao pobodeni štapovi, kao neki živi uskličnici, koji te upozoravaju na nešto važno, na istok, na istok, i protiv turizma, tako se putuje, kažem, napuštala ti svoje mjesto ili ne, pokret je ponekad precijenjen.
