Budući da se na mene nije moglo osloniti, po riječima moje drage supruge Lidije, baš u trenucima kada je najpotrebnije, ona je rekla da će sama otići kupiti božićno drvce. Jer ja sam tvrdoglavo odlučio pomoći tom njonjavom Marijanu, opet po Lidijinim riječima, u teglenju slavonskih suhomesnatih proizvoda, staklenki s ajvarom i paprikom i sličnih gluposti, kao da Marijan nije mogao naći nekog drugog, i besposlenijeg, da ga dočeka na zagrebačkome Glavnom kolodvoru, predvečer, dan uoči Badnjaka, dok se iskrcava s vjerojatno prepunog vlaka što vožnju počinje u Beogradu, nastavlja je kroz dobar dio Hrvatske, uz Savu, a potom odlazi u Zürich, kamo stiže, na tamošnji Glavni kolodvor, u devet sati i dvadeset minuta sljedećeg jutra; ako je sve u redu, naravno.
Baš zato, pretpostavljam, što je Lidijina antipatija prema Marijanu ionako dobro utvrđena i poznata stvar, nije mi se činilo nimalo opasnim ustrajavati u vlastitoj odluci; sve će to proći. Morao sam pomoći dugogodišnjem prijatelju, premda se ta pomoć čini čak i smiješnom. Nije, naime, bila riječ o tome da po njega, nevozača, dođem autom, jer auto u neposrednoj blizini kolodvora ionako nemam gdje ostaviti. Pomoć se sastojala samo u tome da golemu platnenu crnu torbu, punu teške Slavonije, uzmem za jednu ručku, on za drugu te da je zajedno odnesemo do taksija, a potom, kada stignemo do njegove zgrade na Borongaju, da mu pomognem odnijeti tu pretešku prtljagu na treći kat, bez lifta; to je zadatak koji nikako ne bi mogla ispuniti njegova krhka ženica Radmila.
Ipak sam nastojao urazumiti Lidiju tvrdeći kako je drvce ionako bolje kupiti sutra, na Badnjak; bit će vrlo jeftino, jeftinije nego danas, svakako.
„Tom škrtošću samo još pogoršavaš stvar", brzo mi je odgovorila. „Neću se valjda na Badnjak popodne smrzavati kopajući po ostacima jelkica koje nitko nije htio."
Da, bilo je hladno, bez snijega. Puhao sam oblačiće, otvarajući usta, dok sam kratio vrijeme na prvome peronu Glavnog kolodvora. Srećom, međunarodni vlak iz Beograda, za Zagreb, Ljubljanu, Villach i tako dalje, do Züricha, stigao je samo s minutom zakašnjenja. Očekivao sam veliku gužvu, galamu, situaciju u kojoj ću uopće teško uočiti Marijana kako silazi s vlaka; i kako će uopće sâm iznijeti tu torbetinu iz vagona?
Bojazan je ipak bila neopravdana; nije bilo puno ljudi, što znači da je većina već obavila putovanje, ili su sve povoljnije zrakoplovne tarife stvar uzele u svoje ruke. Lako uočih svog prijatelja i brzo priđoh vratima vagona, hvatajući jedan kraj crnog slavonskog čudovišta.
„Idemo nešto popiti", suho je rekao Marijan koji trenutak kasnije dok smo, kao dva brata, svaki za jednu ručku servisirali transport prepune torbe. Iznenadilo me to, mislio sam da ćemo odmah na taksi pa na Borongaj, no nisam se bunio i ubrzo smo sjedili u skromnom i tijesnom prostoru nekakve plastikom omotane terase kafića, s grijačima, u blizini kolodvora, gdje se smjelo pušiti; prije pića Marijan je želio zapaliti cigaretu.
„Svašta čovjek u vlaku vidi", počeo je svoju priču. „Cijelim su me putem dekoncentrirale te dvije babe iz Beograda, pričajući te ovo, te ono, te kako poznaju ove i one glumce, sveučilišne profesore, diplomate."
Takav ružan ton o babama iz Beograda šokirao me, jer Marijan je uvijek inzistirao na kozmopolitizmu. Uvijek je napadao balkanske nacionalizme, Hrvate je potiho, stisnutih zuba, držao latentnim nacionalistima i obično je znao reći: „Hvala Bogu da mi je žena Srpkinja, to mi daje drukčiju perspektivu". Premda nacionalizma u Hrvatima, barem nama koji smo ga okruživali, zbilja nije bilo, osim što nismo baš gazili po jajima pazeći na političku korektnost. Vrag ti to.
Zato nisam mogao vjerovati da to slušam. „Vidio si da sam bio u onom vagonu bez kupea, samo sa sjedalima", nastavio je Marijan. „E pa vidiš, u tom vagonu sjedala su mjestimice postavljena tako da je dvosjed nasuprot dvosjedu, za četvero ljudi. Te dvije babe zauzele su čak dva četverosjeda, s lijeve i desne strane prolaza, a po višku sjedala rasule su svoje torbe, vrećice, otvorene kutije s keksima, štrudlama ili čim već. Iz razgovora je bilo jasno da obje putuju u Zürich, ali taj višak prostora nije im bio potreban da bi izdržale to dugo cjelodnevno i cjelonoćno putovanje. Ne, gospođe su se ionako u Zagrebu trebale premjestiti u spavaća kola, gdje su imale rezerviranu kabinu. Ta spavaća kola prometuju samo od Zagreba do Züricha pa su se gospođe osigurale da se, eto, čim padne mrak, uvuku u udobnu posteljinu i blaženo spavaju do jutra."
Nikako nisam mogao dokučiti razloge tom sarkazmu. Kakav li će strašan kraj imati ta priča?
„Ma ne bih ja na to toliko obraćao pažnju", sada je i moj prijatelj osjetio kako mora ublažiti stvar, „da se u Slavonskom Brodu nije ukrcala jedna simpatična mlada djevojka, bucka od dvadeset i nešto godina, koja je željela sjesti nasuprot jednoj od tih baba. Da vidiš kako su je brzo otpravile! Te nezgodno nam je da sada to sklanjamo, te putujemo već satima, pa imate tamo otraga slobodnog mjesta, pa baš vam hvala na razumijevanju, i sve tako dok siroto čeljade nije stvarno otišlo u zadnji red vagona gdje je bilo mjesta."
„Ali nisu one željele ispasti nepristojne, to ne", ironizirao je Marijan. „Ponudile su djevojci koja je, usput rečeno, također putovala u Švicarsku, da joj ustupe svoje četverosjede kada njih dvije u Zagrebu prijeđu u vagon za spavanje. Divota! Još je sirota djevojka zahvaljivala na toj ljubaznosti."
Zurio sam u etiketu posebnog izdanja božićnog piva kojim smo se počastili. Etiketu je oslikao neki umjetnik suvremena izraza te je anđeo na njoj podsjećao na dječji crtež, s dvije crtice za ruke i dvije za krila, ukupno četiri crtice, i djelovao je pomalo apstraktno.
„I stvarno", Marijan se spremao trijumfalno završiti priču, „kada smo prišli rubu Zagreba, gospođe su počele sažimati svoje vrećice i torbe, što sa sjedala, što s onih nosača iznad sjedala. Djevojka je stvarno došla da naslijedi njihov putni prostor, još je jednom zahvalila na susretljivosti, a beogradske gospođe pokazale su završni znak pažnje time što su joj ostavile žensku reviju koju su već odavno pročitale."
„Ma samo uzmite", širokom gestom jedna je od njih svladala djevojčinu suzdržanost. „Slobodno čitajte i uživajte!
„Ipak, jedan je mali problem", jetko je komentirao moj prijatelj. „Revija je bila na ćirilici, ta se cura rodila devedesetih, kako bi znala ćirilicu? Ali tipično, najprije uzurpacija, onda uvjeravanje kako to nije tako loše, na kraju i dar!"
"Ma slušaj", nastojao sam ga razuvjeriti. „To su bile samo dvije relativno antipatične babe, mogle su biti iz bilo kojega grada, teško je tako uopćavati."
„Nisam siguran", mrmljao je moj prijatelj, no ja sam znao da sutra navečer, na Badnjak, to više neće biti važno, ni njemu, kada i nad Zagrebom, i nad Zürichom, i nad Beogradom zapjevaju svi anđeli, i latinični, i ćirilični, pa čak i oni anoreksični s pivske boce.
Marijan priča Draženku o dvije babe s kojima se vozio u kupeu. Na kraju spominje reviju na ćirilici. Priča s daleko više nepotrebnih zareza nego neke smislenosti.