Marko ni sam nije znao koliko dugo već nije mario za svoj rođendan niti ga je nešto posebno slavio; u kalendar bi zapisivao sve druge rođendane osim svog, kao da ga je htio zaboraviti. Izgovarao se na žarko ljeto u gradu, kada bi se topio asfalt uz tramvajsku prugu, a većina obitelji i prijatelja bila na moru. A mislio je kako je važnije slaviti dječje rođendane nego njegov. Vjerovao je da će njegov rođendan proći u zaboravu i ovog ljeta, s čestitanjem najuže obitelji i eventualnom prigodnom tortom. Ali, susreo je Dinka, kojemu je bilo prvo na jeziku da mu kaže kako im je ove godine okrugla četrdeseta koju bi trebalo muški proslaviti.
– Buraz, unajmit ću vilu u Istri pa ćemo ići za vikend i zdrobiti se tamo – pričao je Dinko, mjesecima planirajući proslavu svog četrdesetog rođendana. Dinko je odnedavno proživljavao drugu mladost. Spretni dobrostojeći poduzetnik, u posljednje vrijeme nastojao je što više izlaziti, kao da se bojao da će mu nešto promaknuti ili pobjeći. Otkrio je novu ljubav prema jedrenju neposredno nakon rođenja sina (ranije se bojao dubokog mora i slabo je plivao), hvalio se da u sezoni bar jednom mjesečno ide na skijanje, trčao je svako jutro prije posla, a vikendom je obvezno bio vani do kasno u noć. Počeo je redovito bojiti kosu ponovno u crno nakon što je počeo sijedjeti, dok je sijede dlake iz brade pomno eliminirao pincetom. Svoje od djetinjstva krive zube odlučio je napokon ispraviti aparatom za zube pred svoj četrdeseti rođendan.
– Sve je okej s nošenjem aparata za zube osim prvih pet-šest dana nakon zatezanja žica svakog mjeseca kod zubara, tada mi sve trne u ustima i ne osjetim zube. No nije bed, zubar mi je rekao da ću aparat nositi samo tri godine. Znam jednog frenda koji ga je nosio i osam godina... – govorio je kao navijen Dinko pojašnjavajući svoje sebi nametnute tegobe ispijajući petu čašu vina.
Ipak, zagolicao je Marka najavama proslave rođendana. Da nazove Dalibora, pomislio je Marko, zajedno su studirali, ima troje djece, dosadno je posvećen obitelji, vrlo smiren, prvi je u generaciji polagao ispite i svima je bio uzor, nisu se već neko vrijeme ni vidjeli ni čuli. Javio se vedrim glasom na telefon i u hipu ispričao Marku da se baš sada vratio iz teretane, a barem jednom tjedno igra tenis na Šalati i to ga sve strašno rekreira. I još je govorio, beskrajno dugo i brzo, kako u njihovim godinama treba izbjegavati masnu hranu i posebno slatkiše; eto, on na poslu jede samo povrće koje donosi zapakirano od kuće, razmišlja da postane potpuni vegetarijanac. Bio je stvarno u odličnoj formi, smršavio je i prilično smanjio opseg ovećeg trbuha tako karakterističnog za oženjene muškarce, na što je bio posebno ponosan. Borio se za očuvanje svake niti svoje sve rjeđe kose svakodnevnim utrljavanjem ampula za jačanje kose, a umjesto naočala počeo je nositi leće. I on je naglo otkrio svoju novu ljubav prema jedrenju s društvom bez supruge i djece. – Sve bih dao samo za jednu noć s njom. Bit će moja, kad-tad, ta tek mi dolazi četrdeseta, pravi party tek počinje! – otkrio je Dalibor prave motive svoga preporoda u pripitom grlatom smijehu na spomen jedne privlačne pripravnice dok su se gibali uz izvrsni saksofon u pjesmi Jubel od Klingandea u jednom zagrebačkom klubu. Djelovao je razmetljivo, bahato, i Marku je odjednom splasnula volja za organiziranje proslave rođendana. Ali, bio je slab karakter. Ujutro je nazvao Gordana koji je uvijek bio spreman na sve, odmalena dinamičnog, okretnog i nemirnog duha, a kasnije neurednog i bučnog života. No, što mu se približavala četrdeseta, Gordan kao da je dodatno ubacio u šestu brzinu; pušio je kao nikada prije, neobuzdano pio i obilno jeo, jurio od jednog do drugog poslovnog sastanka, ručka i večere, sve deblji, sve većih masnoća u krvi i sve višeg tlaka. Uspio se prije svoje četrdesete godine rastaviti i ponovno oženiti, a i taj drugi brak je sličio prvom, prepun stalnih razmirica i burnih svađa. Sve to ga nije ometalo u daljnjem mijenjanju brojnih ljubavnica, mahom dosta mlađih od njega, što je posebno ponosno isticao u muškom društvu. Gordan je već dogovorio organizaciju proslave svog četrdesetog rođendana u restoranu s puno uzvanika i s tamburašima, nešto poput manje svadbe. Bio je stalno euforičan, ali dušu je dao za takve proslave. Da, naravno, doći će gdje god treba i na Markov rođendan, ako treba i s ljepoticama iz modne agencije s kojom redovito surađuje.
Marko se morao još čuti s Petrom i Krešom, svojim starim prijateljima. Posebno je bio slab na Petra; ako se za nekog moglo kazati da je vjeran kao pas, onda se to moglo reći za Petra. Uvijek je bio miran dečko, povučen, ali odgovoran, pametan i odmjeren, vrlo načitan i s istančanim smislom za humor, što je Marko posebno volio. Prije nekoliko godina prebolio je leukemiju, srećom, izvukao se nakon dugog liječenja. Još kao malo dijete bio je mršav, a od bolesti i kemoterapije postao je još mršaviji i izgubio kosu koja se kasnije oporavila. Nakon izlječenja i golgote koju leukemija donosi, ostavila ga je supruga koja je sa sobom odvela i kćerku. Petar se nakon svega povukao još više u sebe, nije se ponovno oženio i vrlo je rijetko izlazio. Marko je vjerovao da će ga poziv sigurno razveseliti. I stvarno, Petar se oduševio kao malo dijete idejom da se dostojno proslavi četrdeseti rođendan, možda najiskrenije od svih iz njihove generacije.
Krešo je pak bio nešto posve posebno; bio je i ostao okorjeli neženja. Sin jedinac rastavljenih roditelja, ostao je jako vezan za svoju majku kod koje je i dalje često ručao i koja mu je redovito prala i peglala košulje. Još od srednje škole pazio je na svoj izgled, redovito vozio kućni bicikl, igrao košarku i sačuvao mišićavu liniju. Ispadanje kose riješio je brijanjem glave, sijede dlake na prsima depilacijom, a automobili su mu bili i ostali glavna životna opsesija. Ženi koja bi ga privukla prilazio bi odmah i bez zadrške, dosta uspješan u svom često agresivnom pristupu. No, u pravilu bi podvio rep kada bi odnos počeo sličiti na ozbiljnu vezu. Iskreno se grozio pomisli da ima svoju djecu. – Tu svakodnevnu galamu, dreku i viku nikako ne bih mogao podnijeti – govorio je Krešo s dubokim užasom promatrajući živahnu djecu svojih prijatelja i rodbine. Rođendane inače nije slavio, ali za četrdeseti planira napraviti roštiljadu s obiljem pića u vikendici koju mu je ostavio otac. Da, pozvat će i mamu i tatu, još se potajno nada da bi se možda mogli pomiriti, oboje su sada stari i oboje podjednako krivi za rastavu, oboje tužni i osamljeni.
Marku se slušajući svoje prijatelje po glavi motalo pitanje – otkuda sada taj neočekivani interes za proslavu četrdesetog rođendana baš u svih iz njegove generacije, je li to proradila narcisoidnost ili je to bilo zato što se polako javljaju znakovi starenja uz sve veću potrebu za negiranjem prolaznosti vremena ili nešto treće? Dok je izgovarao te riječi, prošao je rukom po licu, kao kad slijepac ispituje reljefnu zemljopisnu kartu; bio je lijen podignuti se iz fotelje, pogledati se u ogledalu i vidjeti što to zapravo uopće znači biti četrdesetogodišnjak – bilo je jednostavnije promatrati svoju generaciju.
Kako je prolazilo vrijeme s kolotečinom svakodnevnih obveza, Marka je sve manje bilo volja organizirati veliku rođendansku proslavu. Odjednom mu se činilo da ima sve manje zajedničkog sa svim tim ljudima, a posebno ga je nerviralo što se nikako nisu mogli dogovoriti ni gdje ni kada bi mogli proslaviti rođendan, neku veliku zajedničku feštu – stalno su mijenjali prijedloge, uvijek nekome neki datum ili mjesto ne bi nikako odgovarali. Stvar se dodatno pogoršala kada su mu kćeri rekle da će one uskoro organizirati svoj rođendanski tulum u stanu, jer na onaj koji su ranije organizirale većina njihova društva nije mogla doći.
– Tatice, možemo? – izrekle su jednoglasno.
Kao da su mu čitale misli. Osjećao se izgubljenim. Izašao je van, sjeo na klupu u parku i poželio da ga bar deset minuta nitko ništa ne pita. Zazvonio je mobitel. Krešo. Nije mu se želio sada javiti. Što da mu kaže? Malo se previše zapetljao u organizaciju tog vražjeg rođendana. A da ipak bude u nekom klubu ili restoranu, ne mora biti u stanu, na kraju, neka djeca rade što žele, ako obećaju da će nakon tog nesretnog dječjeg tuluma tri dana sređivati stan.
Vrijeme je dalje prolazilo, ništa se spektakularno nije događalo. Ljeto, kao svako drugo, vrućina u gradu, možda još toplije nego prijašnjih godina, klima-uređaj stalno upaljen, ljudi su se pomalo razilazili po morskoj obali, a cijela ideja o velikoj rođendanskoj proslavi nekako se rasplinula i ostavila za kasnije hladnije dane. Marko se jednu večer vratio kasnije kući. Svi njegovi su već bili u krevetima. Otvorio je frižider, i u njemu vidio lijepu tortu s napisanom čestitkom za sutrašnji dan. Bit će to jedan posve uobičajeni rođendan, pomislio je, a i zašto bi bilo drukčije?
I to je - to?