Josip Novaković, Daruvarčanin koji već desetljećima živi izvan Hrvatske, prvo u SAD-u, a u posljednje vrijeme u Kanadi, nije nepoznato ime hrvatskoj publici. Taj finalist međunarodnog Bookera u Hrvatskoj je objavio izbor priča “Grimizne usne”, zbirku eseja “Tražeći grob u Clevelandu”, roman “Prvi aprila” i knjigu-priručnik “Radionica pisanja fikcije”. Profil je nedavno objavio i hvaljenu Novakovićevu zbirku podužih priča “Požuda” s točnim objašnjenjem da se tu objavljene priče o ljubavi, ratu i nadi. I ovog je puta Novakovića trebalo prevoditi na hrvatski, pa je autor prijevoda Saša Drach, a urednica Adriana Piteša. U jedanaest pripovijedaka Novaković se ponovno potvrdio kao zreli autor bogate mašte i rijetko izbrušenog stila. Vremenski je u svoje priče utrpao široku paletu tema, od Prvog svjetskog rata i srpskih atentatora na habsburškog nadvojvode Franza Ferdinanda pa sve do nedavnog rata u bivšoj Jugoslaviji zaključno s NATO-ovim bombardiranjem Novog Sada.
Novakovića iznimno zanimaju emigrantske priče, ali nije njima opterećen, premda o njihovim mukama zna jako puno. Njegovi su likovi netipični. On piše o hrvatskim Srbima, k tome još i baptistima koji su pobjegli iz Krajine pokušavajući se skrasiti u Novom Sadu, gdje prvo jedva izbjegavaju spomenute NATO-ove zračne bombe, da bi ih onda pretukli mladi nasilni Novosađani jer su kao baptisti izdali srpsku stvar i pravoslavlje te tako postali izdajnici. Sjajna mu je ta priča s metaforičnim naslovom “Most ispod Dunava”, kao što je i nezaboravna priča “Pršić”, jedan sasvim neobičan pogled iz takozvane “nevine” dječje perspektive na bosanski rat u kojem svi ratuju protiv svih i u kojem dijete ispaljuje smrtonosne topovske granate na svoju školu osvećujući se okrutnom ocu, agresivnim školskim kolegama, nevjernoj djevojci s kojom jedva da se poljubio…
Odlična je i ratna priča “Ledena kiša”, nešto najjezivije što se moglo pročitati u prozi o nedavnom ratu na ovim prostorima čiji strani gospodari, na žalost, još nisu potpisali završni račun, pa se od Novakovića nešto može i naučiti. Ili pak priča “Rebra” o majci koja želi sina spasiti od mobilizacije doznajući pri tome strašnu istinu o muževljevoj sudbini koju je zapečatio zločin koji se odvijao u selu Stupni Do. No ne piše Novaković samo o ratu na prostoru bivše Jugoslavije. Ima tu i onih začudnih priča iz američke zlokobne provincije kao i silno duhovite putopisne priče o avanturama stranaca u tranzicijskoj Rusiji.
Novakovićevi junaci nisu nikakvi heroji ni posebne kukavice. Obični su to ljudi u zapravo običnim situacijama koje piščeva erudicija i iznimna osjećajnost ipak izdižu iz svakodnevne dosade u literarni povlašteni svijet mašte i simbola. Gotovo od svake priče objavljene u ovoj suptilnoj zbirci mogao je nastati roman. Njihova tematska raznorodnost nije smetnja njihovu čitanju. Dapače. Ljudske su sudbine isprepletenije nego što se to misli, bez obzira gdje i kako ljudi živjeli. A treba pohvaliti i autorovu informiranost o stvarnim događajima o kojima piše, a u svom pisanju vrlo se često i drži stvarnih događaja. Novaković ne piše pamflete ni tek politički korektnu literaturu. Svojim likovima ulazi pod kožu, pošteno interpretirajući povijest koju ljudi s ovih balkanskih prostora još uvijek žive.
