Jedna je teatrologinja, profesorica i kazališna kritičarka, a druga kiparica. Natašu Govedić i Hanu Lukas Midžić spojio je rad na knjigama za djecu. Prva zajednička uspješnica bio im je roman "Mrežir", a upravo im je iz tiska izašao i nastavak, naslovljen "Zmajir", još jedan uzbudljivi roman u žanru animalne fantastike. Priča je to o korjenitim zmajevima, stvorenjima koja mrze školu.
Potraga za maštom
– Jako puno knjiga za djecu računa samo na jedan svijet, dokumentarni svijet njihove svakodnevice koji je jako oskudan. Književnost nudi mogućnost stvaranja obilja svjetova, što je posebno važno kada se piše za djecu, jer njima mašta radi sto na sat – objašnjava Nataša Govedić.
I "Mrežir" i "Zmajir" zapravo se bave tim unutarnjim svjetovima svakog djeteta, a Nataša kaže da je na nju kao autoricu najviše utjecala Astrid Lindgren, čiju je "Pipi Dugu Čarapu" obožavala kao dijete.
– Obje su knjige zapravo potrage, za onim posebnim dječjim svijetom. Jer ako dijete može zamisliti da je stol Tibet, tada se vrlo lako uživi u svijet u kojem žive korjeniti zmajevi, koji su jako krhki i osjetljivi – govori Nataša Govedić o knjizi koja je namijenjena djeci od drugog do osmog razreda i uz koju dolazi i CD, za koji je ilustraciju napravila dvanaestogodišnja djevojčica Vita Hrgetić.
Objašnjavajući tajnu animalne fantastike i zašto je upravo ta literatura bliska i važna djeci, autorica spominje najveće romane tog žanra te ističe: – Sve ono što nas uznemirava i inspirira dok smo djeca najbolje se može obraditi kroz zonu fantastike i humora, jer upravo su to odmaci od njihova svakodnevnog svijeta.
Dodaje kako je ne zanima literatura u kojoj bi likovi ratovali ili se natjecali i tvrdi da se to prerano gura u dječji svijet. – Danas se djecu prerano seksualizira, gura ih se u uloge koje dolaze kasnije u životu, a djeca u tim godinama, za koju ja pišem, zapravo razvijaju prijateljstva.
Hana Lukas Midžić ističe važnost likovnog oblikovanja "Zmajira".
Crtaj ono čega nema
– Nisam ilustratorica, već kiparica, zapravo likovna umjetnica u najširem smislu te riječi. No, ovo je bio poseban zadatak i moji su zmajevi svojevrsno putovanje kroz vrijeme. Nataša me u jednom trenutku totalno zbunila, jer njena je uputa bila: "Crtaj ono čega u knjizi nema" i zato ilustracije u "Zmajiru" ne prate radnju, već je to deset portreta zmajeva kroz vrijeme koji počinju kao naivne zidne crtarije, a završavaju u labirintu kroz koji vodi put u obliku zmaja.
Autorice, naravno, upozoravaju na činjenicu da knjige za djecu čitaju i odrasli. Oni su posrednici, oni moraju djecu "navući" na štivo. Zbog toga je ovo i jedna sasvim posebna knjiga za koju nijedan odrasli neće reći "Ne šaraj!", jer djeci nudi neposredno sudjelovanje i interaktivnost, kroz ilustracije koje sami moraju završiti.
Priča o zmajevima zapravo je priča o zajedništvu šume koja mora zaštititi svoje najslabije i najosjetljivije članove tako da djeci nudi drukčiji uvid, jer zmajevi su u drugim djelima moćna, herojska ili zla bića, a ovdje uče male čitatelje kako je spas najlakši kroz zajedništvo. Obje su autorice priču već iskušale na vlastitoj djeci i tvrde da je najljepše od svega način na koji se djeca užive u problema likova u ovoj knjizi.
>> Zašto i kako uopće treba razgovarati o kazalištu i pomaže li to njemu?
