navigacija Knjige
Uz drugo izdanje

Dimitrije Popović – slikar koji priča

Središnja priča knjige je “Smrt Danila Kiša”. O Kišu ne treba posebno govoriti. Sasvim sigurno je najznačajnija osobnost moderne literature, koja nema granica

Dimitrije Popović – slikar koji priča

Foto: arhiva VL

Bilo je popodne. Klub književnika se ispraznio. Kako sam od Ranka izgubio dvije uzastopne partije šaha, Ranko je rekao da ide kući na ručak. Tražio sam revanš i pristao je, lomeći cigaretu na pola i stavljajući polovicu u cigaršpic.

– Ali reče Ranko, pod uvjetom da odemo pogledati što je to Dimitrije napravio od mojih Ruku. I uputili smo se na vrh Radićeve, poznatije kao Duga ulica. S izložbe smo izašli nakon sat vremena, napravili još nekoliko koraka prema vrhu i ugledali zapaljene voštanice ufanja kod Kamenitih vrata i ruke u molitvi (manus Domini). Izrekoh – Čudesno! Kasno uvečer napisao sam “Pohvala ruci”.

Bio sam uvjeren kako se Dimitrije pridružio svim onim slikarima koji su bili tajanstveno vezani uz poeziju i koji su paletom ispisivali povijest slikarstva, ali i povijest literature i civilizacije. Kad je Dimitrije objavio svoju monografiju “Judita” (1986.), shvatio sam kako Dimitrijeva slikarska fabulativnost vuče korijene od slikarskog literarnog pripovijedanja jednog Boscha ili Dalija. Dimitrije je i dalje nastavio slikati svoje priče i pričati svoje slike, priča je postala njegovo umjetničko disanje, bez toga on nije mogao opstati. I tako je, poslije nekoliko objavljenih proza objavio i knjigu “Smrt Danila Kiša”. Za mnoge možda neobično, za one koji poznaju Dimitrija i koji poznaju tajne pričanja priča, složit će se s riječima Jare Ribnikar, kako se oko priče sve skamenilo, pretvorilo u okvir u koji je slikar okovao svoju sliku. I svaka priča u ovoj knjizi ima svoj okvir i pojedinačno, one mogu biti izložene, svaka za sebe, kao usamljene storije o ljudskoj patnji.

Mnogi znalci tajnovitosti priče govorili su kako su najbolje one priče koje “izdiktiraju životni dokument ili san”. Neke priče u ovoj knjizi su na granici san i jave i to ispreplitanje snova i zbilje s vremena na vrijeme zapljuskuje taj mračni predmet želje koji se nadvio nad sudbinom čovjeka. U uvodnoj priči “Portret mlade dame” nesretnog muzejskog čuvara taj tamni predmet želje vodi stranputicom: najprije ukrade sliku iz muzeja na kojoj se nalazi portret djevojke u koju se zaljubio. Živi sa slikom u svom stanu, obraća se portretu djevojke kao živom biću, zajedno ručaju, zajedno spavaju, no, kad se uplaši policije koja mu je na tragu, vrati portret u muzej i prostrijeli si glavu naslonjenu na sliku. Dimitrije pokušava, koristeći jednu tehniku pisanja, prikazati funkcioniranje jednog ludog uma i tu pokazuje svoje granične forme koje se kreću između proze i priče, te nije bez razloga svoju knjigu nazvao prozama. Središnja priča knjige je “Smrt Danila Kiša”.O Kišu ne treba posebno govoriti. Sasvim sigurno je najznačajnija osobnost moderne literature, koja nema granica. Majka Crnogorka, otac mađarski Židov, školovao se u Beogradu, inspiriran francuskom literaturom, vječni disident, divio se Krleži, živio u Francuskoj. volio slovenske Alpe i Vogel na koji je dolazio s prijateljima, čest gost Zagreba. Dva glavna mita – mit o smrti kao ponovnom rođenju i mit o dvojniku samo su jedan od oblika pomoću kojih život opstaje i ponovno se rađa. Mnogi iz Kišova kruga znali su za njegovu bolest, ali nitko, pa ni Dimitrije nije vjerovao u taj pojam: razmišljalo se kao o snu, putovanju, nesretnom slučaju, uroku. Smrt u priči o Danilu Kišu “bolna je pretpostavka” (samo to?) jer je diktira naša svijest o smrti kao nečem što se zbiva, kao nešto što je slično životu. Ono što u ovoj priči zaokuplja čitatelja – to je približavanje moralnoj istini upravo zato što govori najintenzivnijim jezikom o ljudskoj usamljenosti i kao što se onaj koji odlazi (Kiš) ne može uhvatiti za ništa konkretno, tako i ovoj prozi sve što ostaje to je atmosfera koja traje, kao što traje, sve ono što osjećamo i ćutimo vlastitim čulima. Sva u nagovještajima, ova proza se približava oblasti čudesnog, jer kod Dimitrija uvijek očekujemo nešto, a dobijemo nešto drugo – sav u iznenađenjima, pričajući “strašne” priče s potpuno dokumentarnim diskursom, Dimitrije je svijet sa svojih slika prenio u strukturu koja se može smatrati pravom i originalnom literaturom.

Za informaciju našim čitateljima, Dimitrije Popović suradnik je Večernjakove nagradne priče Ranko Marinković i 2010. priča “Porođaj” dobila je treću nagradu.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

0 (0 ocjena)
Ispravi pogreške

Komentari

Registracija
  • nevkos nevkos

    28.03.2012 u 23:18h

    tekstovi su obrisani, pa vjerojatno se \"veličina\" gospođice Škorić pobunila, najviše bole upravo takvi komentari koji ne vrijeđaju nego hladno serviraju istinu...
    0 0% 0
  • grah grah

    28.03.2012 u 16:11h

    ono što je meni, na primjer, zapelo za oko ovdje je to da je ovaj članak napisao tomislav sabljak, predsjednik večernjakovog žirija za kratku priču. zar se to ozbiljno ne kosi s nekim pravilima o objektivnosti natječaja? i kako popovića na kraju naziva suradnikom Večernjakove nagradne priče, a ne natjecateljem? ako čovjek čita između redaka, sve će m biti jasno. kako može biti suradnik ako se natječe kao i svi drugi ljudi koji su poslali priče? također, zašto mi je večernji list obrisao komentar ispod priče irene škorić? nije bio uvredljiv. samo sam rekao da irena ne zna pisati.
    0 0% 0
  • nevkos nevkos

    28.03.2012 u 13:47h

    zašto pobogu Kiša spominje i piše neke trice o njmu, Dimitrije drži se olovke za crtanje ili kreni ozbiljno čitati.... ti dizajniraš i priču, užas ovog doba u kojem trijumfira estetika....užas...
    0 0% 0
  • nevkos nevkos

    28.03.2012 u 23:18h

    tekstovi su obrisani, pa vjerojatno se \"veličina\" gospođice Škorić pobunila, najviše bole upravo takvi komentari koji ne vrijeđaju nego hladno serviraju istinu...
    0 0% 0
  • grah grah

    28.03.2012 u 16:11h

    ono što je meni, na primjer, zapelo za oko ovdje je to da je ovaj članak napisao tomislav sabljak, predsjednik večernjakovog žirija za kratku priču. zar se to ozbiljno ne kosi s nekim pravilima o objektivnosti natječaja? i kako popovića na kraju naziva suradnikom Večernjakove nagradne priče, a ne natjecateljem? ako čovjek čita između redaka, sve će m biti jasno. kako može biti suradnik ako se natječe kao i svi drugi ljudi koji su poslali priče? također, zašto mi je večernji list obrisao komentar ispod priče irene škorić? nije bio uvredljiv. samo sam rekao da irena ne zna pisati.
    0 0% 0
  • nevkos nevkos

    28.03.2012 u 13:47h

    zašto pobogu Kiša spominje i piše neke trice o njmu, Dimitrije drži se olovke za crtanje ili kreni ozbiljno čitati.... ti dizajniraš i priču, užas ovog doba u kojem trijumfira estetika....užas...
    0 0% 0