navigacija Knjige
Kratka priča

49. priča: Irena Škorić: Tirkizni kaputić

Nije se usudila dodirnuti kaputić. Kao da se boji da bi dodirom mogao iščeznuti. Samo je prišla i gledala ga pomno, iz blizine. Tirkizna se tkanina presijavala poput dragulja. Na gumbima bili su kočoperni zlatni lavovi

49. priča: Irena Škorić: Tirkizni kaputić

Foto: arhiva VL

Kad se probudila, Ana je ugledala tirkizni kaputić. Vješalica je bila jarko crvena. Imala je na sebi zlatni grb i zlatna slova. Isti takvi grbovi bili su na zlatnim gumbima kaputića. A onaj najveći, na kutiji iz dućana.

Ana je sklopila oči i brojila do deset. Ako bi brojila kraće, kaputić bi još bio tu. Nekad bi nestao i nakon broja sedam, ali deset, bio je pouzdan broj da će privid iščeznuti. Ovaj put, to se nije dogodilo. Ne samo da je bio na istom mjestu nego ga je zapljusnulo jutarnje svjetlo. – Brojila sam prebrzo – pomislila je Ana. – To ustvari nije bilo deset, nego pet. Zato je brojila ispočetka. Dala je brojkama mnogo više vremena nego što su one trebale. No, i nakon tih ponovnih deset, tirkizni je kaputić, sav u sunčevu sjaju, bio pred njenim očima.

Ana je znala odgovor. Sinoć su se njih dvije, njena mama i Ana dugo i s velikim žarom igrale igru kaputića. Mama bi na plastičnu vješalicu, kakvih se pet moglo dobiti za jednu kunu, objesila Anin stari kaputić, prekrojen od tkanine maminog kaputa kad je bila mlada. Osim istrošenih rukava i rubova, mamin je kaput bio vrlo uščuvan. Susjedi Jeleni, vještoj švelji, nije bilo teško skrojiti kaputić za djevojčicu. Ani se nikad nije sviđao kroj, ni gumbi, ni to što se već na prvi pogled vidjelo da je kaputić sašiven od staroga kaputa. Ali to nikada nije rekla da ne pozlijedi mamu.

Kaputić kao da je bio načinjen za baku, a ne za curicu. Djevojčice je stoga nisu bez razloga zvale bakicom i rugale joj se uporno i svakodnevno cijele zime, ne mogavši se zasititi veselja što je ona siromašna i što je ponižavaju. Ana zato nije voljela zimu, i radovalo ju je proljeće kad će kaputić biti pohranjen u tamu bakina ormara. Jedino joj je bilo žao što bi time prestajala njena i mamina igra svake večeri. U igri, stari se kaputić pretvarao u najljepše kaputiće razdraganih i bogatih djevojčica iz božićnih reklama na televiziji, u prekrasne i skupocjene kaputiće Ivane, Sandre i Tine, bogatih curica iz njenog razreda. Mama bi ozarena opisivala krojeve iz modnih žurnala koje joj je darivala gospođa Lea kod koje bi četvrtkom dolazila čistiti. Ana je pak najviše voljela opisivati gumbiće. Gumbići su bili njeno najveće blago i skupljala ih je od svoje šeste godine. Njih dvije zajedno, Ana i mama, stvarale su tako u mašti najljepši kaputić na svijetu. Ani se uvijek pred san činilo da umjesto njenog starog kaputića, na krilu bakina ormara, visi kaputić iz bajke.

Tirkizni kaputić, pak, nije u Anin život pristigao iz bajke, već iz izloga u Ilici. Na tome je mjestu nekad davno bila knjižara puna lijepih i jeftinih knjiga, u koju bi zalazila njena mama dok je studirala. Kasnije su tu prodavali hrenovke u pecivu, a toga je prosinca na istom mjestu osvanuo nov raskošan dućan slavne modne marke iz Pariza. Da toga jutra, kad je dobila zaušnjake, a mama ju je vodila liječniku, nije bio tramvajski zastoj, Ana vjerojatno nikad ne bi zastala pred izlogom i vidjela taj kaputić. Nije to bio dućan za djecu, već za djevojke i mlade žene, a kaputić na lutki djevojčici bio je tu tek da istakne kaput njene mame.

Stajale su njih dvije šutke. Mama je gledala lutku majku. Bile su vrlo slične, gotovo istog nosa, usana, jagodica na obrazima, samo što je lutka bila njegovana i lijepa. Povela je Anu u dućan koji je bio prazan, jer bogate žene koje tu kupuju u te jutarnje sate još spavaju. Prodavačice su se pogledale, a onda su obje pogledale zaštitara, koji je posjetiteljicama prišao pristojno i zamolio ih neka izađu “jer dućan još nije otvoren”. Njih dvije znale su da to nije istina, da je samo tako rekao jer dobar je mladić i ne želi ih pozlijediti rečenicom da u ovom dućanu žena koja prosi s djetetom nije dobrodošla.

– Nismo došle prositi. Svidio nam se kaputić u izlogu. Tirkizni – objasnila je mama kao da je u izlogu bilo više kaputića, a ne jedan jedini. – Koliko košta? – majka se osmjehnula prodavačici. Djevojka nije odgovorila ništa. Uvrijeđenog lica, otipkala je nešto na kompjutoru i pokazala majci neka se naviri i pogleda ekran. Kao da je cijena tajna koja ne smije biti izgovorena, već je tek oku dopušteno vidjeti je na trenutak. Majka je vidjela, zarumenjela se poput svoje dvojnice u izlogu, a usne su joj zadrhtale. Ana nikad nije doznala cijenu tirkiznog kaputića, niti je to željela. U njenom divljenju taj je kaputić bio najljepši i nedostižan i svaka bi cijena, ma koliko visoka, bila premalena za cijenu čarolije.

Otvorila su se vrata Anine sobe i ušla je mama.

– Ana, ustani. Moraš se požuriti, danas je dan škole. Na svečanost dolazi ministar – pogledala je zagonetno Anu pa tirkizni kaputić i osmjehnula se.

– Odjeni ga ako hoćeš.

Umjesto sreće, Ana je zaplakala. Bilo joj je teško, jer znala je da nemaju novaca, da mama čisti po kućama, bogatašima šeće pse, otkida sebi od usta samo da bi bilo za njeno dijete. Skočila je, zagrlila mamu, skrivajući suze, da je ne razočara.

Nije se usudila dodirnuti kaputić. Kao da se boji da bi dodirom mogao iščeznuti. Samo je prišla i gledala ga pomno, iz blizine. Tirkizna se tkanina presijavala poput dragulja. Na gumbima bili su kočoperni zlatni lavovi. Nije mirisao po pariškom dućanu, nego po potočnicama iza bakine kuće. I svilena podstava imala je tirkiznu boju, ali tamnu, iz koje kao da je začula šapat: – Ja sam tvoj kaputić. Tvoj tirkizni kaputić koji si toliko željela. Odjeni me, ne boj se. Ja ću te grijati i voljeti. Čuvati tvoje malo krhko tijelo od studeni.

Ana je pogledala mamu.

– Jesu li mu rukavi malo preširoki? Da ih suzimo? – upitala je oprezno, ne stoga što je to doista mislila, nego zato što su takva pitanja bila dio njihove igre. Mama bi odgovorila: “Evo, malo ćemo ih suziti. Jesu li sad dobri?”, i kaputić iz mašte poprimio bi sužene rukave.

Ali sada mama nije rekla ništa, već je samo Anu gledala začuđeno, s predbacivanjem.

– Kako “preširoki”?! Rukavi su prekrasni. I tko je vidio da se ovako skupocjen kaputić kod kuće prerađuje.

Dograbila je vješalicu, čak pomalo ljutito, skinula kaputić, primila ga za ovratnik da ga odjene Ani. To bi činila i s kaputićima iz mašte. Ana bi okrenula leđa, ispružila ruke. I koliko god bi pokušala na sebi osjetiti podstavu i tkanje tog izmaštanog kaputića, ne bi joj uspijevalo. A sada je na sebi osjetila kako ju je obujmila topla težina. Zakrilila je obraze tirkiznim ovratnicima i prošaptala u njih.

– Ti si stvaran. Ti postojiš, moj tirkizni kaputiću...

Svečanost samo što nije počela. Sva djeca, svečano odjevena, već su bila u dvorani. Ana je stigla posljednja. U svom tirkiznom kaputiću, hodala je sredinom polako i svečano, kao princeza. Svi su je gledali, ali u njihovim očima nije bilo divljenja. U prvom redu, u blizini mjesta na kojem će sjediti ministar, bile su Ivana, Sandra i Tina.

– Bakicaaaa... – gledale su je i hihotale se. A onda joj je prišla Ivana i rekla ozbiljna, puna sućuti.

– Barem danas si trebala odjenuti nešto bolje. Ako nemaš, mogla si mi reći. Ja bih ti dala svoje od prošle godine.

Ana je oborila pogled i ugledala gumbe i rukave svog starog kaputića. Umjesto žalosti, osjetila je olakšanje.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (1 ocjena)
Ispravi pogreške