Već dugo u Zagrebu uoči neke kazališne premijere nije vladala ovako napeta atmosferu velikog iščekivanja kakva se osjeća sada uoči subotnje premijere drame “Tri zime”, jer riječ je o djelu Tene Štivičić koje je postiglo velik međunarodni uspjeh, dobivši, među ostalim, i nagradu Susan Smith Blackburn. “Tri zime” napokon stižu kući, pred nama je praizvedba na hrvatskom jeziku i to je prvi, ali ne i jedini, razlog napetosti koja vlada. Svjetska praizvedba drame bila je u londonskom Royal National Theatreu 2014. godine, jer “Tri zime” su izvorno napisane na engleskom jeziku, a nedavno je uslijedila i slovenska premijera u Ljubljani. Usto, drama je odnedavno dostupna i čitateljima u izdanju Hena coma. U HNK Zagreb “Tri zime” režira Ivica Buljan, koji s pravom ovo djelo uspoređuje s velikim dramama Miroslava Krleže ili Josipa Kosora.
Hoćemo li u HNK vidjeti “Tri zime” ili i “Četvrtu”, koju je Tena Štivičić objavila u nedavno izašloj knjizi i koja se smije izvoditi samo uz njezinu posebnu dozvolu?
Samo “Tri”. Prvo sam od nje dobio i čitao engleski tekst i moje prvo iskustvo vezeno je uz “Tri zime”. Poslije mi je Tena poslala i hrvatski tekst s tim dodatkom, koji pričom iz 1918. godine zapravo otkriva tko je praotac te obitelji.
Kada se čita drama, iako to nije nigdje eksplicitno rečeno, jasno je da iz prve obitelji u kući zapravo nastaje druga čijom se poviješću bavi drama.
Tako je, ali ova autorizirana verzija, iako to nije točna riječ, toliko je zgusnuta i precizna da je – kao takva – stvorena za scenu. Kao što i sama Tena kaže, ona je vjerojatno i nastala pod nekim engleskim osjećajem za ekonomičnost teksta. Zato sam se odlučio za nju, jer će ona u nekom smislu i postati kanonska verzija drame.
Na najavnoj presici uoči premijere govorili ste o poštovanju dramskog teksta i istaknuli da je to posebno važno kada je riječ o praizvedbama novih djela. Zaintrigirala me riječ pristojnost. Zašto je to apsolutno poštovanje autorstva pristojno?
Vrlo je važno da ovakav tekst, ove kvalitete i snage, pred gledatelje dođe netaknut. Autorica je već toliko radila na njemu, on je doista ekonomiziran do zadnjeg zareza. Na početku proba imali smo jedan minimalni štrih (izbacivanje iz teksta, tzv. štrihanje, što je uobičajeni teatarski žargon, op.a.), izbacili smo dio jedne rečenice, ali smo ga vratili jer smo vidjeli da nam nedostaje. Tekst je toliko strogo i precizno formuliran da mora biti cjelovit. On baš kao cjelina isijava toplom emotivnošću i budi razne asocijacije kod čitatelje, a uskoro i kod gledatelje, on takav kakav je, napisan jednostavno, izaziva želju da se prati priča. Tena ovdje spaja tradiciju Zagorke i Krleže, ali istovremeno je stalno prisutan i taj engleski utjecaj suvremene scenaristike.
Dramaturginja je Mirna Rustemović, a ne Tena Štivičić. Kako to?
Dogovorili smo se da će ona biti prisutna tjedan dana na čitalačkim probama, a i ona je sama naglašavala da ne želi ničim utjecati na stvaranje predstave. U tom tjednu koji je bila s nama Tena je bila plemeniti savjetnik i doista nije bila autor koji nešto ispravlja ili dokazuje.
U tom smo periodu rada dane i dane provodili na pojedinim prizorima. Svaki od njih tretirali smo kao jednu mini predstavu, davali mu naslov i neke prizore npr. igrali kao da je riječ o nijemoj komediji, u svakom tom dijelu stavili fokus na jednog junaka. To nam je bilo od velike pomoći pri konačnom “sklapanju” predstave i zato ponekad u mraku kazališta imam osjećaj da sam montažer, onaj tko montira te prizore u jednu cjelinu.
Glumačka podjela mi se čini nevjerojatno duhovitom, primjerice Nina Violić kao velika gospođa iz velike kuće...
Sve ove glumce dobro poznajem, zapravo sa svima sam osim s Mislavom Čavajdom i radio, a njegovu karijeru pomno sam pratio, tako da je i on dio “moje” ekipe. No, dugo sam razmišljao o točnoj podjeli, ali to je, naravno, točna podjela – za mene, za moju režiju. Oduvijek mi je bitno da glumcima pružim novi istraživački izazov. I zato je ovo recimo za Almu Pricu prva uloga koju glumi na kajkavskom, usto i prva uloga služavke.
Nina Violić pak ima takav glumački potencijal da joj uvijek treba zadavati nove i sve teže zadatke, upravo ono što nitko ne očekuje. No, tako je bilo sa svim ulogama i glumcima, počevši od Dragana Despota koji igra Vladu, raskošni lik baš po njegovoj mjeri, baš kao što je Ksenija Marinković rođena Maša.
Ja ne razumijem što naslov ovog članka znači! Da je drama Tene Štivičić toliko dobra da ne treba ništa mijenjati, ili da su režiseri u međuvremenu postali tako pristojni da ne mijenjaju (na gore) tekstove dramskih pisaca pa tako ni Shakespearea, Krleže, Šnajdera?