Najtragičnija heroina dramske literature, žena koja zbog ljubavi, mržnje, odbačenosti i osvete ubija vlastitu djecu. To je Medeja. Ova slavna Euripidova tragedija u petak 19. travnja stiže na scenu Gavelle u režiji Franke Perković, prijevodu Lade Kaštelan i dramaturgiji Dine Pešuta.
Predstava istražuje tu u slojevitu osobu, buntovnicu koja se bori protiv nejednakih prava dodijeljenih spolovima, ženu za koju mirno možemo reći da je prva feministica klasične literature. U ovoj predstavi Medeju glume dvije glumice, a redateljica je odredila da se s "ludim i neoprostivim" suoče Dijana Vidušin i Tena Nemet Brankov.
Prije nego što porazgovaramo o Medeji moram vas pitali jeste li umorne. I to ne zbog premijere koja je u petak, već zbog premijera koja vaša Gavella reda kao na traci otkad se vratila u svoj prostor.
D. Vidušin: Mislim da smo u tri i pol godine akumulirali dovoljno energije i zaželjeli se kazališta. Nije da nismo ništa radili, ali definitivno ne u redovnom ritmu. Lijepo je bilo vratiti se i da, bilo je puno premijera. Meni je ovo druga, nakon što sam radila s Filipom (Šovagovićem, op.a.) "Spaljenu" koju smo obnovili, obogatili novim materijalima i glumcima Martinom Čvek i Svenom Medvešekom. Ovo je bio iscrpan proces, umor je prisutan, ali dobar umor.
T. Nemet Brankov: I meni je ovo druga premijera, ali ja priznajem da jesam malo umorna. Emocionalno, zbog težine uloge, ali sam sretna i ponosna na sve što smo do sada napravili.
Kakav je koncept ove "Medeje", kada ste zapravo dvije Medeje?
D. Vidušin: Franka je željela pokazati kako različite glumice vide isti lik. Željela je kroz nas prikazati tu Medejinu kompleksnost jer postoji razlika i u godinama, habitusu... Naravno, ima i sličnosti, ali smo nas dvije drugačije doživjele taj lik i njezin odnos prema svima ostalima.
T. Nemet Brankov: Na početku proba radile smo svaka za sebe i zato je bilo posebno zanimljiv naš prvi susret. Tu se vidjelo da nismo baš toliko različite.
Po fotografijama iz predstave rekla bih da je priča prebačena u suvremeno vrijeme?
D. Vidušin: Medeja je s razlogom preživjela toliko stoljeća. U njoj su upisane teme koje su svevremene i nevjerojatno korespondiraju s današnjim vremenom, pa makar je igrali i u nekim klasičnim kostimima. Nasilje, položaj žene u društvu moćni(ji)h muškaraca, zločini iz strasti, poremećenost društva i pojedinca, političke igre, progonstvo, ambicija. Sve je to iznad ljubavi, sigurnosti i mira.
U čemu su vaše Medeje slične?
T. Nemet Brankov: Zapravo dijelimo taj emotivni dio priče, preklapamo se u emociji, ali smo potpuno različitih habitusa pa je finalni produkt, naravno, veoma različit.
Rekla bih da je u ženskom genetskom kodu utisnuta prijeka potreba da zaštiti dijete. Kako strašan čin ubojstva djece doživljava glumica koja ima dvije kćeri, a kako ona koja nema djece?
D. Vidušin: Bilo bi pogrešno reći da sam ja u nekoj prednosti. Ja sam na početku imala otpor prema Medeji. Zapravo me ljutilo, zašto nevini nastradaju, zašto djeca? Nisam željela razmišljati o tome, ulaziti u tu temu. I u takav mrak. Ali kazalište je uvijek prostor za razmišljanje, izmišljanje, kreaciju. I iako je Medeja destruktivna, ja sam kao glumica u poziciji kreacije te destruktivnosti. I tu nalazim zadovoljstvo. Zapravo smo tek nedavno radili scenu tog strašnog čina i mene je to jako emocionalno pogodilo. Znam ja da je gluma, ali je teško.
T. Nemet Brankov: Ja sam uvijek u potrebi da opravdam junakinje koje glumim, da stanem iza njih i njihovih odluka. Tako pokušavam pronaći i Medejinu logiku... Nije lako. Strast i bijes imaju svoj rok trajanja ako je uključen razum. Istraživala sam i kliničku sliku tog čina također. Dijana se prva slomila u sceni ubojstva djece, a meni se lom dogodio baš sinoć, teško je izdržati ideju nečovječnosti i zapitaš se se gdje je ta pukotina u ljudskom umu i srcu da učini takav monstruozan čin.
Sada probe dolaze kraju, predstava kreće u život. No kako glumica odigra Medeju i ode kući? Gdje je ostavi? Kako izbaci iz glave?
D. Vidušin: Ja dođem kući i prvo odem zagrliti svoje cure. No kroz sve ove godine naučila sam da skidanje kostima i šminke znači izlazak iz lika. On ostaje u garderobi i tamo me taj lik čeka dok ne dođem sljedeći put. Svjesno želim to ostaviti, ali tako bi valjda trebalo biti i kod svakog drugog posla, da ga ne nosiš sa sobom doma.
T. Nemet Brankov: Moj ritual nakon svake naše probe je vožnja biciklom do doma, sa slušalicama na maksimumu. A nakon toga šetnja s mojim psom, što dođe kao melem.
Kako kroz takve teške uloge glumica ostane privatno ista, da ne kažem baš normalna?
D. Vidušin: Mislim da sve te različite svjetove imamo upisane u sebi prilikom rođenja, a onda ih još upijamo kroz razne ljude i razne priče. Mislim da je ljepota u tome što te svjetova onda možemo prikazati drugima, oživjeti na sceni. U tome je bogatstvo i meni je uvijek izazove glumiti različite likove.
T. Nemet Brankov: Ta različitost je privilegij našeg posla, uvijek biti netko drugi, različit, nov, a istovremeno upisujemo svoja iskustva u te tuđe živote. Meni je to vrlo zabavno i inspirativno, ponekad i zahtjevno, kao kod Medeje.
Je li lakše ovakvu ulogu raditi uz redateljicu, dakle ženu na vrhu piramide?
D. Vidušin: Iskreno, ne znam. Ali sigurno ova priča izgleda drugačije ispričana iz ženske perspektive. No ovdje nije bio naglasak pokazati da su svi muškarci grozni. Medeja je tragična, ali tragični junaci ove drame su svi ovi koji stradaju nevini. Ona je rekla ne tuđim životima i sama ostala živa, zato i jest toliko zanimljivo.
T. Nemet Brankov: Ne znam kako bi bilo da smo radile s muškim redateljem, možda bi ga zanimalo nešto drugo. Franku su intrigirali strast, ljubav, osveta, bijes i mržnja kao i naša glumačka sloboda i izraz. Više smo se bavili emocijama nego rodnim položajima... svime što se u ljudima događa iznutra u bolnim i teškim u situacijama poput raskida, rastave i izdaje.
I taman kada su se zahuktale probe dogodio se slučaj Matanić, s puno strasti i bijesa?
D. Vidušin: Mora se pokazati cijela istina, apsolutno treba podržati sve žrtve, ali osobno sam bila zgrožena količinom linča koji se dogodio. Razumijem da ljudi imaju potrebu izložiti svoje stavove, ali se to jako loše odrazilo na Matanićevu obitelj. I oni su žrtve.
T. Nemet Brankov: Svaka akcija ima svoju reakciju. To je cijela piramida krivih i uvrnuto postavljenih vrijednosti i moći, ali neću o tome. Sjajno je da su došla nova vremena u kojima ženski glas ima veću moć nego prije. I mora ga imati. Napokon! No i mene je prestravila ta količina nasilja, agresije i manjak empatije. Zastrašujuća je nezaštićenost te obitelji, žene i djece koji su ostavljeni na milost i nemilost našeg društva.
