Osmero ljudi - tri žene i pet muškaraca. Svi su ili sredovječni ili na pragu tih godina. Obrazovani su, rade neke poslove, žive neke živote, sreću se u trenucima predaha, na kraju tjedna. Prve riječi koje čujemo u predstavi glase: “Nisam dobro.” Vjerujemo bez razmišljanja.
Kada se taj dijalog lijepe i dotjerane žene koja se trudi pobijediti godine (Ana Begić Tahiri) pretvori u: “Najbolje sam, super sam, nikad bolje...”, nemamo ni najmanjeg razloga da joj vjerujemo, a prije nego se svjetla u potpunosti ugase na sceni vidimo tek njezin krik, nijemi krik krajnjeg užasa. To su životi koje živimo. U razgovoru pred najnoviju dramsku premijeru u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu, Bobo Jelčić mi je jasno rekao:"To smo ti i ja". Nisam mu vjerovala. Sada me strah.
To jesmo mi, razotkriveni na rendgenu čovjeka koji svijet oko sebe, nadasve kritički, ali i bespoštedno analitički, gleda kroz prizmu teatra i nema milosti kada taj isti svijet vraća u teatar.“Na kraju tjedna” novi je autorski kazališni projekt Bobe Jelčića. Ovdje je on redatelj, scenograf i kostimograf. U knjižici predstave trebalo bi pisati i izabrao glazbu iako se ta glazba svodi na nekoliko trenutaka kultne Azre, taman onoliko taktova za koje ne trebaš tražiti autorska prava i taman toliko da se svi mi koji smo odrastali (i zaklinjali se) slušajući Štulića, još jednom prepoznamo.
Jelčić ovdje ponovno stvara svoju teatarsku magiju. Na sceni su ljudi koji žive tu oko nas, oni koje znamo iz vlastitih života. Istrgnuti su iz konteksta. Znamo da je dvoje u braku, da je jedna žena prijateljica te udane žene... Sve ostalo staje na natruhama mogućnosti. Nema konteksta, tu su pred nama, sasvim obični, krvavi ispod kože, u nekom otrcanom interijeru, koji kao da propada zajedno s njihovim očekivanjima i nadama. Glumci ne govore mnogo, sve je u govoru tijela koji jasno otkriva koliko im je tijesno i teško u njihovim životima, u vlastitoj koži. Muškarci se razbacuju nevjerojatno praznim frazama, čuje se u njima i ta famozna riječ “žica”, dok nam žene u lice bacaju svoj unutarnji svijet. Najjači monolog izgovara Vanja Matujec. Dok govori o čaju i kavi koje pije stojeći ispred svog prozora, reći će: “Jedan život živim, drugi život mislim...” Jesmo li svi upali u tu zamku?
Uz život sam Jelčić se dotiče i života u teatru i života jedne kazališne predstave, koju na trenutke prekida direktnim obraćanjem publici, ali i razotkrivanjem onog što u jednoj predstavi može poći “u krivo”. Čini to ironizirajući teatar, ali i očekivanja publike, ona koja su u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu drukčija nego drugdje.
Naravno, kod Bobe Jelčića nema loših uloga. Prvi puta je radio s ansamblom HNK Zagreb i glumce predstavio u potpuno novom svjetlu. Svi su sjajni: Livio Badurina, Goran Grgić, Ivan Jončić, Bojan Navojec, ali dame Ana Begić Tahiri, Vanja Matujec i Jadranka Đokić duša su ove predstave. Ili barem duša onog kako žensko oko iz publike vidi predstavu “Na kraju tjedna”.
Cini se da je gdja Radovic pretplacena na panegirike teatru Dubravke Vrgoc...a publike , osim na prvoj izvedbi, niotkuda...