Tijelovo je jedan od najvažnijih katoličkih blagdana, ali u isto vrijeme blagdan o kojemu vjernici ne znaju puno. Nije ni čudo jer i vješti teolozi imaju problema kada na jednostavan i razumljiv način trebaju objasniti i približiti Tijelovo “običnim” vjernicima. Uglednog sociologa religije dr. Ivana Markešića zamolili smo da nam odgovori na neka pitanja koja “muče” vjernike laike, ali i izazivaju priličnu znatiželju kod ateista.
1. Što se događa s hostijama i vinom na misi i u činu pretvorbe? Postaju li hostije i vino doslovno tijelo i krv Kristova ili samo u prenesenom smislu?
Ne želeći iznevjeriti temeljne postulate svoje struke, moram odmah na početku reći da mi u sociologiji religije ne propitujemo istinitost vjerskih “istina” kao što je npr. ova tijelovska kojom se želi reći, i u što katolici vjeruju, da se u “prilikama kruha vina” očituje, nalazi živo tijelo Isusa Krista. Međutim, te su “istine” samo vjerske “istine”. Njih ni vjernik kršćanin katolik ne može razumom shvatiti. On ih stoga prihvaća u vjeri. A to znači ne propituje njihovu istinitost i ne traži logičnost. A kako iz toga i takvoga vjerovanja u “istinitost vjerskih istina” nastaje religija, sociolozi religije ne propituju stoga istinitost činjenice pretvaraju li se za misnoga obreda kruh i vino (pomiješano s vodom) u tijelo i krv Kristovu niti traže odgovore na pitanja što se događa s hostijama tijekom mise i čina pretvorbe, nego istražuju i opisuju na koji način ljudi koji vjeruju da se tijekom pretvorbe događaju procesi prijelaza iz jednoga (nematerijalnog – kruha i vina) u drugo (živo) stanje (tijelo i krv Isusa Krista), kako organiziraju svoj svakodnevni ovozemaljski život, kako strukturiraju svoje svakodnevno djelovanje te kako na temelju toga vjerovanja uređuju svoje odnose s drugima (u obitelji, rodbini, zajednici i društvu).
2. Može li vjernik propitivati istinitost vjerskih dogmi, a u konkretnom slučaju Tijelova?
Kao i kod drugih vjerskih istina (dogmi), tako i kod sakramenta euharistije nema propitivanja istinitosti. Ona se prihvaća vjerom i ničim drugim. I u tome i jest stvar vjere, osobnog čovjekova odnosa prema Nadnaravnome, Natprirodnom i Izvanrednom. Riječ je o povjerenju koje pojedinac – prihvaćanjem tih dogmi kao vječnih i neupitnih istina – iskazuje onomu u koga vjeruje.
3. Kako je nastao blagdan Tijelovo?
Kako iz povijesnih vrela znamo, službeno crkveno vjerovanje u ovu “istinu” počelo je tek početkom 13. stoljeća (1209. godine) kada je mjesni belgijski biskup, izvjesni Robert, prihvatio prijedlog augustinske redovnice sv. Julijane u belgijskome gradu Liegeu da se ustanovi blagdan kojim bi se slavio sakrament euharistije, i to kao sjećanje na Isusovu posljednju večeru na kojoj je – blagujući sa svojim učenicima kruh i vino – rekao: uzmite i jedite, ovo je tijelo moje, uzmite i pijte, ovo je krv moja. A redovnica mu je to predložila jer joj se u noćnim satima “pričinilo” da na Mjesecu postoji jedna mrlja. Prema njezinome religijskom tumačenju koje je biskup prihvatio “istinitim”, to viđenje imalo je značiti sljedeće: Mjesec je Crkva katolička, a mrlja na njemu je nepostojanje u Crkvi blagdana euharistije.
4. Kakvo je značenje tijelovske procesije?
Mnogi u Crkvi i društvu Tijelovo kao crkveni blagdan i kao državni praznik vide kao snažan funkcionalni doprinos jačanju i osnaživanju društvene strukture. Posebno stoga što su Tijelovo i tijelovske procesije postali i jesu dio sveukupne hrvatske kulturne baštine i što predstavljaju više ili manje „integriran način mišljenja, razumijevanja, prosuđivanja i međusobne komunikacije“ koje prožimaju stil i način života hrvatskih katolika. Analizirajući činjenicu da je Tijelovo crkveni blagdan kojim se slavi najveća vjerska tajna katoličke vjere – pretvorba kruha i vina u tijelo i krv Kristovu – dolazimo do pitanja: tko je imao moć donijeti odluku da Tijelovo kao crkveni (katolički) blagdan postane državni praznik obvezan za sve građane bez obzira na njihova vjerska uvjerenja? Vjerojatno je to učinjeno zbog važnosti ovoga blagdana za Crkvu i njezine vjernike. No, promatramo li danas – makar i u postsekularnome društvu – proslavu blagdana Tijelova kao posebne katoličke svetkovine, teško je oteti se dojmu da hrvatski katolici, unatoč činjenici da je Tijelovo postalo i državni praznik, uopće znaju o čemu je tu riječ. Za mnoge ovo je još jedan u nizu državnih praznika zbog kojih će imati priliku uživati u produženom vikendu.
5. Što s onim vjernicima koji ne vjeruju da se svaki dan događaju čuda na misi? Jesu li oni onda uopće katolici?
Iako je Tijelovo jedna od najvažnijih katoličkih svetkovina, ipak Crkva ne primjenjuje nikakve sankcije protiv onih koji bi čak iskazali svoju nevjericu u ovu vjersku istinu niti ih smatra nešto manjim katolicima od drugih. Slijedno tome, kako se samo vjerom mogu prihvatiti vjerske dogme, teško je reći da bi nekome tko ne vjeruje bilo moguće objasniti racionalnim putem ovaj dio misnoga obreda – pretvorbu. I ne samo onima koji ne vjeruju, nego i onima koji bi željeli biti “veliki katolici” i koji to javno iskazuju.
6. Kako danas treba slaviti Tijelovo?
Tijelovo bi, kao i drugi blagdani, trebalo poslužiti za postavljanje nepolitikantskih životnih pitanja o stanju u hrvatskome društvu na početku 21. stoljeća, ponajprije o obrazovanju i nezaposlenosti mladih, o stvaranju novih i zdravih odnosa u društvu, o odnosu prema starijima, nemoćnima, društveno isključenima, o odnosu prema strancima, prognanima i izbjeglima, o ekumenskom i međureligijskom dijalogu. Jer, i oni koji vjeruju u Božju prisutnost u hostiji, koju se o Tijelovu nosi u monstranci, zacijelo znaju da to nije samo katolički Bog. No, budu li hrvatski katolici i dalje samouvjereni da je taj Bog samo njihov Bog, ni budućnost koja nam se nudi neće se ostvarivati kao stvaralačka budućnost, nego kao razarajuća prošlost.
šta bi ateisti htjeli da se ukine ovaj blagdan e neće ići no pasaran ovo je hrvatska država i biti će kako večinski narod odlući ukinuli si pokroviteljstvo nad bleiburgom ali smo ga opet vratili