Djelatnici su osnovnih i srednjih škola, vrtića, poliklinika, državnih institucija, Saveza izviđača, a neki su i u mirovini, no na poziv Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih ostavljaju sve što rade i na terenu se nađu u najkraćem mogućem roku. Njihov je zadatak najčešće vezan za traumatične događaje poput prometnih nesreća ili suicida i njegovih pokušaja u obrazovnim ustanovama, a dio članova Tima za psihološke krizne intervencije pomagao je i nakon tragedije u Osnovnoj školi Prečko u kojoj je 20. prosinca prošle godine ugašen dječji život, teško ozlijeđena učiteljica i ugrožen velik broj đaka i zaposlenika.
Među njima su bili neposredna voditeljica psihološke krizne intervencije Ana Žnidarec Čučković te Dijana Kovač, Dušanka Kosanović, Mirna Jakšić, Daria Šarić Kovčalija, Božana Strinić, Linda Rajhvajn Bulat, Vanja Branica, Natali Sergo Kozumplik, Oliver Sikaček, Helena Smoljo, Melita Čusek, Sanja Jagarić, Franjo Šaban, Marina Sviben Družinec, Marija Mikulić, Ivana Mašić, Mateja Mijanić, Iva Zečević, Lana Gjurić, Snježana Marohnić, Petra Kremenjaš, Anamarija Vuić, Marcela Milković i Marija Lindić, a za pružanje pomoći potrebitima dobili su Nagradu Grada Zagreba, koja se ovogodišnjim laureatima uručuje sutra.
– To je bio događaj koji ćemo svi zasigurno pamtiti do kraja života, nikada prije nismo imali sličnu intervenciju. Ja sam onamo stigla neposredno nakon događaja, dežurne službe su već bile na terenu i bilo je jako kaotično. Svi su bili pod velikim adrenalinom i imali različite reakcije, a naš je posao bio pružiti psihološku prvu pomoć u trenutku krize radi stabilizacije akutnih traumatskih reakcija – ističe Ana Žnidarec Čučković. Imali su u Prečkom, dodaje, težak zadatak. Trebali su u prostoru škole u svega dvadesetak dana osposobiti djelatnike, učenike i njihove roditelje kako bi u što normalnijem okružju krenuli u drugo polugodište, a pritom su usko surađivali s ravnateljima, Gradom, Ministarstvom, centrima za mlade i socijalnu skrb i Nastavnim zavodom za javno zdravstvo "Dr. Andrija Štampar".
– Ondje smo također imali nesvakidašnju situaciju jer su bila dva ravnatelja, bivša ravnateljica kojoj je tada trebao biti posljednji radni dan prije mirovine te onaj koji ju je naslijedio. Bilo je ključno sve ih osamostaliti, dovesti ih do svakodnevnog funkcioniranja, a moj je zadatak bio i pribavljanje potrebnih informacija te osiguravanje da ih pravodobno dobiju članovi tima koje sam na terenu i raspoređivala – dodaje.
Intervencije u odgojno-obrazovnim ustanovama, kaže Ivana Matić Hudina, članica tima koja je u njih izravno ili posredno uključena tijekom dugog niza godina, obično traju od dva do maksimalno tri tjedna, no u Prečkom se to produljilo na mjesec dana.
– Praksa je da se poziv ravnatelja ili stručnjaka ustanove uputi Ministarstvu, koje kontaktira regionalnog voditelja tima, nakon čega se članovi prema raspoloživosti odazivaju intervenciji. U kontaktu s ravnateljem i relevantnim osobljem na sastanku radimo procjenu potrebe za organiziranjem psihološke krizne intervencije. Ako se procijeni da je to potrebno, članovi se raspoređuju u strukturirane aktivnosti u svrhu pružanja psihološke prve pomoći svima koji su pogođeni kriznim događajem – objašnjava I. Matić Hudina.
Po završetku intervencije, dodaje, svaki put dobiju potvrdu da je njihov posao uspješno odrađen, kao i riječi zahvale, no članstvo u timu sa sobom nosi i određene posljedice.
– U trenucima psihičke ili emocionalne iscrpljenosti, ali i za potrebe razmjene ideja, najmanje dvaput godišnje organiziramo superviziju, odnosno sastanak na kojemu se svi okupimo i razgovaramo o iskustvima i mogućnostima unapređenja u svom radu. No nakon intervencije u Prečkom okupili smo se dvaput u mjesec dana, a svaki supervizijski sastanak trajao je po šest sati – govori A. Žnidarec Čučković.
Tim djeluje u okviru Društva za psihološku pomoć koje broji oko 150 članova na razini Hrvatske, a nedavno su proslavili i tri desetljeća rada. Njihova prva intervencija realizirana je neposredno nakon raketiranja metropole 2. svibnja 1995., kada je tim stručnjaka pružio psihološku pomoć učenicima i nastavnicima dviju zagrebačkih gimnazija koje su bile neposredno pogođene. Aktivni su bili i u nedavnim krizama, nakon potresa i tijekom pandemije koronavirusa, poslije kojih je, kažu, broj intervencija znatno porastao.
Članovi tima mogu biti svi koji se bave tzv. pomagačkim zanimanjima, odnosno psiholozi, pedagozi, socijalni radnici i slično, a trebaju proći i edukaciju. Ona obuhvaća osnovni i napredni dio, a pokrenula ju je dr. sc. Lidija Arambašić, koja je i provodi.
– Osim u školama, intervencije u organizaciji Društva za psihološku pomoć provodimo i u tvrtkama, primjerice u slučajevima pljačke banke ili kladionice, nesrećama u pogonima i slično. Obično djelujemo kroz grupni rad, no uvijek smo otvoreni i za individualne razgovore, što je ponekad i najbolja opcija. A prava nam je nagrada kad možemo pomoći nekome u potrebi – zaključuje Ivana Matić Hudina.