Ima tih zagrebačkih ruta za koje se, čim pomisliš da bi mogao ići autobusom, odmah počneš pitati isplati li se uopće. Meni je jedna od njih ona od Buzina do Trešnjevke (i obrnuto). Rijetko idem u tom smjeru, ali kada ipak moram, pomalo razmaženo, priznajem, najčešće uzmem taksi. Ne zato što je put dug, nego zato što mi se ne da krenuti gotovo dva sata ranije kako bih bila sigurna da ću stići na vrijeme. Ruta javnim prijevozom kada idem prema Trešnjevki uključuje prvo autobusnu liniju 268 od stanice Otok do Muzeja suvremene umjetnosti, a onda presjedanje na liniju 109 do Trešnjevke. U teoriji jednostavno. U praksi – mala avantura.
Te dvije linije kao da imaju neki svoj vozni red, koji sa službenim nema baš previše veze. Čekanje se nerijetko oduži, a kada autobus napokon stigne, u njega je teško uopće ući jer na stanici, naravno, nisam jedina koja ga čeka. Ako se nekako i uguram, slijedi dobro poznati scenarij – gužva, stajanje, jedva centimetar prostora za pomaknuti se, sparina, a onda i ona mala unutarnja drama koja počinje nakon nekoliko minuta vožnje: "Hoću li izdržati do svoje stanice ili ću se srušiti prije?"
No, jučer sam odlučila napraviti mali eksperiment – sjesti u autobus i vidjeti jesam li možda ipak nepravedna prema ZET-u. U jednom smjeru, naravno, jer ne treba odmah pretjerivati. Pomislila sam – ljeto je, grad je poluprazan, ljudi su na moru, gužve bi trebale biti manje, a problem mi ne bi trebali stvarati niti radovi na nadvožnjaku na Selskoj, taj dio ću izbjeći jer izlazim prije. Možda će se čak dogoditi i ono rijetko čudo – da autobus dođe na vrijeme i da u njemu bude mjesta za sjedenje. Već ujutro termometar je pokazivao 30 Celzijevih stupnjeva, a mobitel upozoravao na veliku opasnost od visokih temperatura, pa sam se iskreno nadala da će tako i biti. Jer već sama pomisao na sparinu, znoj i mirise koji bi se počeli širiti autobusom, nije bila posebno ohrabrujuća.
Na stajalište Otok stigla sam u 10.17 sati, a autobus 268 koji vozi od Velike Gorice do Glavnog kolodvora i koji će mene ostaviti kod Muzeja suvremene umjetnosti, čekala sam punih 12 minuta, a s obzirom na to da zaklona od sunca nema, subjektivni osjećaj bio je da čekam barem duplo više. Autobus je, dakle, stigao u 10.29, niti pun niti prazan. Sjela sam paralelno s ulaznim vratima i u 10.38 napustila svoje prvo prijevozno sredstvo jer smo, s obzirom na to da su se automobili koji su se našli na ovoj ruti mogli pobrojati na prste jedne ruke, već bili kod MSU-a . Prošetala sam potom do nove stanice, one kod INA-ine zgrade. Tamo sam, ponovno bez mogućnosti da se sklonim sa sunca, čekala liniju 109, vezu između Dugava i Črnomereca. Ona je, provjerila sam na voznom redu kada sam došla na stanicu, trebala krenuti u 10.53. No, naravno da to nije bilo tako. Ali ovaj put je, na moje iznenađenje, stigla ranije – u 10.46. Ulovila sam identično mjesto kao u prošlom autobusu, sjela i za devet minuta bila na odredišnoj stranici na Trešnjevki.
Dakle, sama vožnja trajala je oko 20 minuta. Ali gotovo isto toliko vremena otišlo je i na čekanje pa je put koji bi, kada bi se linije bolje poklopile, mogao trajati oko 25 minuta, na kraju trajao 38 minuta. Ali zapravo, nije bilo loše. Čak sam izašla prilično zadovoljna. U oba autobusa bilo je dovoljno mjesta za sjedenje, što je inače, kao što rekoh, gotovo luksuz. Klima nije radila baš najbolje, ali kada sjedite sami, preživite i to.
Izvan sezone godišnjih odmora ista ta ruta zna trajati i sat i pol. Jednom sam na stanici Otok samo na čekanje autobusa potrošila 30 minuta, a to je tek početak putovanja. Nakon toga slijedi još probijanje kroz promet prema MSU-u, pa presjedanje, pa novo čekanje. Zato je jučerašnjih 38 minuta uspjeh, mala pobjeda javnog prijevoza. U srpnju, kada je pola grada na moru, da se i ovako. Da je bar češće tako.