Odrasla je među šeširima, a danas čuva tradiciju zanata koji je gotovo nestao

Dok su druga djeca nakon škole išla kući, Josipa Cahun odlazila je u radionicu u kojoj su nastajali šeširi. Ondje je pisala zadaće, učila i promatrala roditelje kako rade posao koji je njezin djed započeo desetljećima prije. S vremenom je i sama sjela za radni stol, naučila zanat i preuzela obiteljski posao. Danas vodi Cahun, jedno od onih zagrebačkih mjesta iza čijih se izloga ne krije samo trgovina, nego gotovo stoljeće obiteljske tradicije.

Cahun se danas nalazi u Vlaškoj 59, kamo se obitelj preselila nakon desetljeća provedenih u prostoru u ulici Pod zidom, preko puta Dolca. Obrt je 1935. pokrenuo Josip Cahun, Josipin djed, koji je iz Lepoglave kao mladić došao u Zagreb učiti zanat, a posao su poslije preuzeli njezini roditelji Zlatko i Gordana.

– Sva zahvala ovoga svijeta ide mojem djedu i baki. Otvorio nam je nekakav lakši put kroz život. Došao je iz jako siromašne obitelji, a bio je prekrasan čovjek, obrtnik i gospodin. Svojim mukotrpnim radom stvorio je temelje za sve ono što imamo danas – govori.

Iz njihove su radionice tijekom desetljeća izašli i šeširi koji su postali dijelom hrvatske kulturne povijesti. Izradili su sva pokrivala za glavu za kultni film “Tko pjeva, zlo ne minjihove su šešire nosili Miroslav Krleža i Franjo Tuđman, a za Dinu Dvornika napravili su crveni cilindar iz spota “Hipnotiziran”.sli”, Radili su i za LADO te počasnu gardu Hrvatske vojske.

Ipak, za Josipu je Cahun prije svega obiteljska priča. To da će i sama završiti u radionici gotovo se podrazumijevalo. Klobučarskog smjera nije bilo pa je završila tekstilnu školu, a zanat je učila uz roditelje. Bilo je to, prisjeća se, sasvim drukčije vrijeme. Tekstilna industrija još je radila, u školama je bilo po nekoliko razreda učenika koji su izučavali te zanate, a završetak obrazovanja gotovo je jamčio posao. Danas tekstilne škole, kaže, teško pune i jednu smjenu, a zanimanja poput klobučarskog gotovo su nestala.

Počela je od šivanja vrpci i podstava, a onda su stigli ozbiljniji zadaci. Sjeća se vremena kada su izrađivali tisuće kapa i radili od jutra do ponoći, katkad i do jedan ili dva ujutro. Onda ju je otac, kako kaže, “uzeo pod svoje”.

– Morala sam natezati šešire, a to je dosta fizički teško. Radite i s parom koja ima visoku temperaturu. Bila sam opečena sto puta. Tata je imao kratak fitilj pa bi govorio: “Kaj ti sad tu, ti to ne znaš, pa ja sam ti to pokazao sto puta.” Bila mi je muka i najradije bih bila odustala od svega. Ali danas sam mu zahvalna što je bio takav – prisjeća se.

Ni desetljećima poslije način izrade nije se bitno promijenio. U radionici su i danas kalupi i šivaći strojevi stari gotovo 90 godina, a ovisno o materijalu i vremenu potrebnom za sušenje, za izradu jednog šešira potrebna su dva, tri, četiri dana, a katkad čak i pet.

– Još uvijek sve radimo na najjednostavniji način. Ako se ide u nekakvu modernizaciju, onda to više nije to. Nekad mi ni svi šeširi ne ispadnu potpuno isti, ali to je ručni rad – govori.

A pritom zna biti i loših dana. Prisjeća se kako ju je ponekad znao izludjeti običan rub šešira.

– Neće pa neće. Izgledalo bi kao rijeka, kao Zrmanja, takvi valovi da vas uhvati frustracija. Onda shvatite da je najbolje taj dan prekinuti posao i krenuti sutra ispočetka – smije se.

Dok se način izrade šešira gotovo nije mijenjao, Zagreb pak jest. Nekada su zime bile duge i hladne, ljudi su više hodali i koristili javni prijevoz, život se odvijao u centru, a velikih trgovačkih centara nije bilo.

Ipak, Zagrepčani još nose šešire. Ljeti je klasik panama, zimi dio kupaca traži klasične modele širokog oboda, a mlađi češće biraju manje. U modu su se vratile i kape. No žena koja je gotovo cijeli život provela među šeširima sama ih gotovo nikada ne nosi.

– Tata mi je govorio da sam sramota za ovaj posao. Ja sebe nikad nisam vidjela u šeširu. Uvijek sam imala osjećaj kao da ću biti nešto važnija od drugih u gradu, a nikad nisam bila takva niti se volim tako osjećati. Moj domet je bejzbol kapa – kaže.

Baš kao nekada Josipa, i njezine su kćeri praktički odrasle u radionici. Nakon poroda vrlo brzo vraćala se poslu i vodila ih sa sobom. Danas priznaje da se često pita koliko su zbog toga bile zakinute. Upravo zato nije tužna što kćeri ne žele preuzeti posao. Predobro zna koliko mali obrt traži od čovjeka. Radno vrijeme i privatni život teško je razdvojiti, a posao ne završava zaključavanjem trgovine.

Dodatni je problem što materijale treba unaprijed kupiti, često u velikim količinama, a ono što se nekada prodalo u jednoj sezoni danas zna ostati dvije ili tri. Neke su proizvode zbog toga prestali izrađivati, a sve je manje i ljudi koji uopće znaju taj posao.

Nestanak starih obrta vidi i na ulicama kojima svakodnevno prolazi. Kaže da su takvi zanati u mnogim europskim gradovima zaštićeni i čuvaju se kao dio njihova identiteta, a u Zagrebu ih je sve manje.

– Od Vlaške 5 pa dalje nekada je bilo 67 krojača. Danas ih možda nećete pronaći ni dva. Moj tata i djed nisu mogli napraviti toliko šešira kolika je bila potražnja. Sve se to promijenilo – govori.

Promjene je prošao i sam Cahun. Nakon desetljeća provedenih u ulici Pod zidom obitelj se zbog povrata prostora preselila u Vlašku. Josipa priznaje da joj se tada činilo da joj se sve ruši i da se na novoj adresi nikada neće snaći. Dogodilo se suprotno.

– Snašli smo se super. Koliko god sam bila tužna, toliko sam ovdje sretna jer sam upoznala neke druge ljude, a neki drugi ljudi upoznali su nas – kaže.

Danas među kupcima imaju i mnogo stranaca, od Zagrepčana koji su se odselili pa se godinama vraćaju, do kupaca iz Japana. Neka poznanstva koja su počela preko pulta prerasla su i u prijateljstva. Upravo je to, ističe, ono što mali obrt razlikuje od velike trgovine.

– Ne morate ništa kupiti. Slobodno probajte, samo da vidite razliku. Mi u malim obrtima trudimo se čovjeka dočekati na vratima, dati mu savjet i pomoći mu u odabiru – zaključuje Josipa Cahun.