U ruke ga s kreveta prima oprezno, pazeći da ga što manje pomiče. Tačke se nalaze u hodniku ispred stana, nekoliko metara od ulaznih vrata, a kako bi njegovu najboljem prijatelju vožnja bila što udobnija, u njih je raširio i nekoliko pokrivača. Nakon što Bobija smjesti u njegovo "prijevozno sredstvo", Ivica Penić tačke uzima u ruke i zapućuje se van, prema livadi ispred zgrade. Ondje svog 15-godišnjeg ljubimca spušta na livadu i ostavlja da obavi svoje potrebe. I tako svaki dan, najmanje dva, a ponekad i do četiri puta dnevno.
Bobi s Hrelića
– Ma što bi mi bilo teško! On je moj najbolji prijatelj, gledam ga kao člana obitelji. Proživjeli smo zajedno toliko trenutaka, nije mi problem nositi ga, čistiti ga, prati, hraniti, davati mu lijekove. Sve ću učiniti za njega dokle god je živ. On nema nikoga osim mene, ja sam mu jedina zaštita. Ja se, pak, nisam nikad ženio, živim sam, on je sve što ja imam – kaže nam ovaj 74-godišnji stanovnik Ferenščice, čija je ljubav i privrženost prema ljubimcu, nakon objave u Večernjem listu, ganula cijelu Hrvatsku. Bobi ima brojnih zdravstvenih problema, objašnjava nam Penić. Slijep je na jedno oko, a osim što već nekoliko godina ima benigni tumor na boku, prošle godine doživio je i moždani udar, a prije nekoliko mjeseci počeli su problemi s bubrezima. Pas je postao gotovo nepokretan, a unatoč prijedlozima susjeda da ga uspava, njegov vlasnik odlučio mu je pružiti najbolju moguću skrb.
– Znam ja točno što radim, stalno sam u konzultaciji s veterinarima. Oni su mi preporučili da se od njega oprostim kad ne bude više htio jesti, ako počne jaukati, ako se vidi da više ne može. Ali Bobi i dalje ima života. Kad je dobio moždani udar, nastavio sam se brinuti za njega jer sam vjerovao da se može oporaviti. Nosio sam ga na jezero Čiče da pliva, da ojača mišiće. I evo, bolje je, sad ima apetit i volje, raspoložen je. Volio bih da poživi još koju godinu, ali ako vidim da neće više moći, učinit ću ono što je za njega najbolje, ma koliko mi to teško bilo – kaže susjed Ivica. A da Bobi, unatoč poodmaklim godinama i zdravstvenim problemima, i dalje uživa u svakom danu, može se vidjeti dok ga vlasnik u tačkama vozi po livadi. Njuškom u zraku upija nove mirise, uši mu se trzaju na svaki zvuk, a oko na koje vidi neprestano "skenira" travnjak.
– Nabavio sam ga 3. ožujka 2011., na Hreliću, čovjek je imao dva crna štenca i Bobija, koji je smeđi. Kako sam poznavao čovjeka koji ih je prodavao, on ga je meni odlučio pokloniti. I evo, zajedno smo proveli cijeli život. Proputovali smo Jadran, od Rovinja do Dubrovnika, veslali po rijekama, nerazdvojni smo. Kad je bio mlađi, trčao je svuda, svi su ga susjedi znali. Zdravstveni problemi počeli su oko njegova 14. rođendana, do tada je bio jako aktivan pas – kaže njegov vlasnik. A, kako nam je objasnio, cijeli svoj život posvetio je brizi za Bobija. S ljubimcem dijeli krevet, koji je za njega prilagodio.
– Vidite ovaj gumeni čamac? Bobi u njemu spava. Stvar je u tome da se Bobi u snu pomiče, rita, pa me je strah da ne padne na pod i ozlijedi se. Stavim ga zato navečer da spava u čamac, ima ondje deke i sve što mu treba. Sad znam da mu se ništa ne može dogoditi – govori nam Ivica Penić. A kako izgleda jedan običan dan u njegovu životu, pitamo ga.
Šokiran i iznenađen
– Ujutro je buđenje, stavljam Bobija u tačke i vodim na livadu da obavi svoje fizikalne potrebe. Zatim ga hranim, i to iz ruke jer drukčije ne može, mora popiti lijekove, a oko 10 idemo opet van u šetnju. Idemo još koji put tijekom dana, on u međuvremenu spava, a zadnja šetnja nam je negdje oko šest navečer. Ja radim u mirovini, zadužen sam za brigu unutar i oko zgrade, malo skupljam boce i tako. Sve se uspije, troškove za Bobija pokrijem što sam, što uz pomoć – kaže. A pomoć, otkad je u Večernjem objavljen članak o njemu i Bobiju, ne prestaje pristizati. Telefon mu, kaže, ne prestaje zvoniti, a ljudi se javljaju nudeći kolica, hranu, krevetiće....
– Od jedne gospođe dobio sam upravo specijalna kolica, nisam ih još ni raspakirao. Šokiran sam i iznenađen, život mi se okrenuo naopačke, ali na pozitivan način. Bilo je tu plakanja, smijanja, jako mi je drago da još uvijek ima dobrih ljudi – kaže. Ljubav prema psima, dodaje, osjećao je oduvijek, a još uvijek rado se sjeća svog prvog psa, kujice Lesi, koju je imao kao tinejdžer.
– Sjećate se onih filmova "Lassie se vraća kući"? E, po tome smo ju nazvali. Također smo bili jako vezani, poživjela je 14 godina. Kroz život je bilo još pasa, ali oni su uglavnom bili seoski psi koji su živjeli u dvorištu, Bobi je prvi kojeg sam udomio i brinuo se o njemu kao da je moje dijete. Što, na neki način, i jest – kaže I. Penić.
Istina teško se oprostiti od vjernog prijatelja.