Iako je to najstarije zagrebačko okretište, nije bilo prvo. Tramvaji, koji su se tada kretali na konjsku zapregu, svoje su početne i završne trase imale na lokaciji koju danas čini Tehnički muzej na Savskoj cesti, pa je bilo potrebno proći još 45 godina prije nego što je otvoren terminal na Ljubljanici, ono što mnogi danas zovu Remiza.
Otvorena je davne 1936. nakon što je godinu prije pruga produžena od Savske ceste do potoka Črnomerca, što je omogućilo preseljenje spremišta tramvaja iz sadašnjeg Tehničkog muzeja na današnju lokaciju.
“Za sve više kola postalo je staro tramvajsko spremište na Savskoj cesti pretijesno, pa je dio kola noćio na cesti, gdje je uz velike poteškoće obavljan i noćni servis. Kad je za proširenje Tratinske ceste porušena polovica spremišta, stanje je postalo još teže pa je gradnja novoga velikog spremišta na kraju Ozaljske lice došlo je kao spas. Novo je spremište pušteno u pogon 11. veljače 1936., a tri godine poslije počinju se ljetne prikolice pregrađivati u zatvorene, kako bi se podmirile prometne potrebe”, kako je nastala glasovita Remiza piše u monografiji ZET-a izdanoj za 120. godišnjicu ovog gradskog prijevoznika.
Remiza je do danas postala jedan od simbola grada, a opjevana je i u stihovima pjesama Zvonka Špišića i Branimira Štulića. Nezaobilazna je za sve koji žele sa zapada grada doći u njegov centar, a posebno je omiljena svojim Trešnjevčanima, kojima je desetljećima bila na ponos.
No, odavno je Remiza prestala biti sjajna, uređena i blistava, kakva je bila prije 85 godina. Okretište vapi za obnovom, jer su pločnici popucali, štandovi koji ondje rade jedva posluju, a veliki dio tramvajskog stajališta nema ni nadstrešnice. Slično je i s poslovnim kompleksom, koji je istodobno administrativna središnjica i jedna od najvećih garaža bogatog ZET-ova voznog parka. Uređenje okretišta u planu je kao dio prve etape produžene Ulice Črnomerec, no to je jedan od projekata koji je tek u idejnim nacrtima, a kad će te hoće li se uopće realizirati, teško je prognozirati.