Država, čini se, nije ništa naučila iz činjenice da su je liječničke tužbe zbog krivog obračuna prekovremenog rada u prethodnim godinama već koštale desetke milijuna eura. Iz Hrvatskog liječničkog sindikata (HLS), naime, tvrde kako se mjerodavni jednako nonšalantno odnose i prema njihovim upozorenjima o nepravednoj i s europskim pravilima neusklađenoj praksi plaćanja dežurstava i pripravnosti, zbog koje se najesen namjeravaju obratiti Europskoj komisiji, a moguće su, kažu, i nove masovne tužbe.
Kao ključni problem ove prakse predsjednica HLS-a Renata Čulinović-Čaić ističe to što cijena rada zaposlenih u zdravstvu nije jednaka tijekom cijele godine, već varira od mjeseca do mjeseca. Za sat istog posla, s istim kvalifikacijama i istim radnim stažom liječnik u veljači dobije, kaže ova sindikalistica, i do 15 posto više novca nego u srpnju ili kolovozu te do 11 posto više nego u prosincu.
Problem nastaje zbog činjenice da se satnica računa tako da se osnovica dijeli s mjesečnim fondom sati, koji je u veljači 160, a u srpnju i prosincu 184 sata. Prekovremeni rad, dakle, vrijedi najmanje onda kad liječnici i medicinske sestre rade najviše, a to ih, osim što pogoduje onima koji rade manje, košta i konkretnog novca. Oni koji ljeti odrade golem broj prekovremenih sati pokrivajući godišnje odmore svojih kolega u gubitku su jer im manja satnica u tom razdoblju ulazi u prosjek triju plaća na temelju kojeg im se obračunava naknada za godišnji odmor. Kažnjeni su dakle ako na godišnji idu kasnije od kolega iako su za to vrijeme osiguravali da zdravstveni sustav funkcionira s manjim brojem ljudi.
Čulinović-Čaić osporava zakonitost ovakvog modela obračuna liječničkih prekovremenih sati, upućuje na to da on nije u skladu sa Zakonom o radu koji propisuje isključivo tjedni, ne i mjesečni fond radnih sati. Sa Zakonom o radu, kaže, nije usklađen ni Granski kolektivni ugovor, koji je istekao još u ožujku 2023. godine, a važenje kojeg je Vlada produljila svojom uredbom. U međuvremenu je na snagu stupio i novi Zakon o plaćama u javnim službama, s kojim GKU također nije usklađen pa se, tvrdi sindikalistica, za naknadu za pripravnost koriste različiti modeli obračuna. – Zakon o plaćama propisuje da se dodatak za pripravnost obračunava za sate provedene u pripravnosti, a GKU je određuje u odnosu na osnovnu plaću radnika. Kako je moguće da hrvatski zdravstveni sustav više od dvije godine istodobno primjenjuje novi zakon i prava iz isteklog GKU-a – pita Čulinović-Čaić.
A vezano za naknade za pripravnost, dodatni moment je prethodno mišljenje koje je Sud EU lani dao na zahtjev Općinskog suda u Puli i protumačio kako pripravnost načelno nije isto što i rad, ali i kako se pripravnost izvan radnog vremena može smatrati radnim vremenom ako su radniku nametnuta takva ograničenja da ne može potpuno upravljati svojim vremenom. Sud EU tu postavlja i kriterije za to, vezane za vrijeme u kojem se radnik u pripravnosti mora odazvati na poziv poslodavca, koliko su ozbiljna ograničenja njegova kretanja, odnosno koliko daleko može otići od mjesta na kojem je dužan obaviti rad na poziv poslodavca, koliko se često takvi pozivi događaju i sl..
A sindikalistica tvrdi kako se liječnik na pripravnosti ne može smatrati čovjekom koji slobodno upravlja svojim vremenom jer se praktički ne može ni istuširati bez mobitela, a kamoli otići na područje na kojem nema signala. Uvjerena je i da će sustav u Hrvatskoj morati dati i druge odgovore vezane za primjenu europskog zakonodavstva, primjerice usklađenost s uredbom koja jamči približno jednaku plaću za jednak rad. Iako je ta uredba donesena prije svega kako bi ujednačila plaće žena i muškaraca, sindikalistica upozorava na nejednako vrednovanje rada u službi hitne pomoći, gdje plaće liječnika i medicinskih sestara ovise o tomu u kojem gradu rade. – Ako rade isti posao, zašto njihova plaća ovisi o tomu u kojem gradu rade ili o odluci pojedinog ravnatelja, umjesto da se jasnim i objektivnim kriterijima utvrdi na nacionalnoj razini – pita Čulinović-Čaić.
Sva ova pitanja postavila je, kaže, još u veljači mjerodavnim institucijama, od Ministarstava zdravstva i uprave do Vijeća za praćenje sustava plaća, no odgovore sindikata do danas nije dobio. Usklađuju li i kako sustav naknada za pripravnost u zdravstvu s kriterijima iz spomenute presude Suda EU pitali smo i mi Ministarstvo zdravstva, no konkretan odgovor nismo dobili. Protumačili su nam, međutim, kako se plaće svih u javnim službama, pa tako i u zdravstvu, utvrđuju na temelju zakona koji je izradilo Ministarstvo pravosuđa, jednako za sva državna i javna tijela.
"Cijena sata redovnog rada u svim državnim i javnim službama izračunava na jednak način, tako da se mjesečni iznos plaće podijeli s brojem sati redovnog rada u pojedinom mjesecu. Slijedom toga, vrijednost satnice nije jednaka u svakom mjesecu tijekom cijele godine, već ovisi o broju radnih sati u mjesecu. Posljedično, na isti način varira i vrijednost sata prekovremenog rada", otpisali su nam iz Ministarstva.
Tvrde pritom i da su zdravstveni radnici za pripravnost plaćeni znatno bolje od zaposlenih u drugim javnim službama. "U sustavu zdravstva, za razliku od ostalih državnih i javnih službi, naknada za pripravnost određena kao postotak bruto plaće. Tako naknada za pripravnost radnim danom iznosi 4 posto bruto plaće, dok za pripravnost vikendom iznosi 7 posto bruto plaće. Kada se navedeni postoci izraze u odnosu na vrijednost sata redovnog rada, naknada za pripravnost radnim danom odgovara približno 42 posto vrijednosti sata redovnog rada, dok pripravnost vikendom odgovara približno 49 posto vrijednosti sata redovnog rada. Radi usporedbe, u ostalim državnim i javnim službama naknada za pripravnost u pravilu se određuje kao postotak satnice redovnog rada te najčešće iznosi 10 posto vrijednosti sata redovnog rada, odnosno približno četiri do pet puta manje nego u sustavu zdravstva", tvrde iz Ministarstva zdravstva.