Kad smo se u pelješkoj luci Prapratno ukrcavali na trajekt za najšumovitiji hrvatski otok, čija je zapadni dio proglašen nacionalnim parkom, nije nam ni na kraj pameti bilo da ćemo nakon 45 minuta plovidbe upoznati jednu uistinu posebnu Mljećku, kako se u lokalnom govoru nazivaju stanovnice Mljeta.
A kad smo nakon dolaska shvatili da prije osam godina na otok pompozno dovedena voda s kopna zapravo još nije stigla do njezine Sobre, pa je vodoopskrba i dalje svedena na kišnicu i desaliniziranu boćatu vodu, kao i to da su otočne zemljišne knjige posljednji put bile sređene valjda još u vrijeme Austro-Ugarske, zapitali smo se kako se Marija Stražičić uspijeva baviti i poljoprivredom i administracijom koja uz nju ide. Jer biljke traže vodu, a projekti čiste papire, sve ono što Mljet nema, pa stoga i nije čudno što se broj obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava ovdje dade lako izbrojiti.
Cijeli život na otoku
Međutim, 62-godišnja Marija još drži sve konce u rukama, balansirajući između maslina, vinove loze, badema, rogača, smokvi, naranči, krumpira, luka, kokoši... te turista i papira. Cijeli život živi od polja i mora, a njezino gospodarstvo u sustavu je ekološke poljoprivrede. Dio proizvodnje završava na obiteljskom stolu, dio u bocama vina i ulja, a dio kod gostiju koji na Mljet dolaze upravo zbog okusa otoka na kojem se krumpir sadi dva puta godišnje pa mladoga Stražičići imaju i za Božić. Marija je cijeli život provela ondje, baš kao i njezin suprug Frano s kojim ima troje djece – Dubravku, Jozu i najmlađu kćer koja je ime dobila po Franinoj majci pa se i ona zove – Marija. Jozo im je podario i troje unučadi – Niku, Franu i Ivana, govori "velika" Marija dok iz Sobre krećemo prema Babinu polju, u kojem se nalazi jedan od maslinika i vinograd Stražičićevih.
– Nekad smo imali 10.000 trsova i 150 koza. Prve sanske koze, njih 30, koje su došle na Mljet bile su one koje je moj muž uvezao iz Švicarske. No te koze traže ravnicu, a u nas je sve "po šumama i gorama" pa smo ih križali, da budu otpornije. I živjeli smo od prodaje mesa. Mljetska svadba nekad je bila nezamisliva bez bravetine, to je uškopljeni jarac. Koze više ne držimo, a loze je manje – kaže.
Malo dalje nalazi se kamena kuća u kojoj se Frano rodio, a iza je novi put. Dok ga sin Jozo nije raskrčio, njime se moglo ići samo magarcem. Sad i turisti ovamo znaju zalutati, u potrazi za Odisejevom špiljom. Kad smo stigli do žednih maslina i loza koji se ispod crkvice svetog Ivana Krstitelja spuštaju sve do mora, prema otočiću Ogiranu na čijim se hridima prema legendi junak Odisej spasio nakon brodoloma, a gdje Marija danas bere morsku sol, ona je otvorila ogradu, postavljenu kako bi imanje bilo zaštićeno od divljih koza i svinja te muflona: – Pun ih je otok. Vrane nam pojedoše grožđe, a mungosi kradu i kokoši i jaja pa zato naše koke imaju hotel – pokazuje prema velikom zidanom kokošinjcu u polju.
Frano bakin nasljednik?
Ograda kojom su opasali masline i lozu sufinancirana je iz fondova EU. Riječ je o mjeri za razvoj malih obiteljskih gospodarstava, jedinoj na koju se Marija i prijavila: – Ma tko bi to stigao pratiti – odmahuje, ponavljajući kako se uzgojem maslina i grožđa na terenu gdje se sve radi ručno može baviti samo lud čovjek. Međutim, kad se malo "ohladi", priznaje da joj upravo rad u polju liječi dušu. – Ne bih voljela da ga ugasimo – kaže.
Ne bi to volio ni njezin unuk Frano, dječarac koji je krenuo u šesti razred. On priliku za odlazak u Primorje ne propušta, s nama je poveo i prijateljicu Eli, da joj pokaže kako hrani kokoši. Frano kaže da voli poljoprivredu, kao i ribarenje, što nije ni čudno jer je njegov djed po kojem je dobio ime imao ribarski obrt iz kojeg je i otišao u mirovinu. Zbog unuka Stražičići u svome dvorištu sada imaju i kozlića Bubija. Iako je riječ o divljoj kozi, Bubi se pripitomio, jede na bočicu i hoda za ukućanima. – Našao sam ga uz cestu, bio je jako mali – kaže Frano, u kojemu vrijedna Mljećka vidi svoga nasljednika.