Zabarikadirali kuće

JAJCE  Kad su ubijali labudove lovci su mi ranili maloga psa Rokija. S dva metka pogodili su ga u jednu nogu, a drugu su mu okrznuli i zato vam sad ne volim niti jednu pticu. Još ne može hodati, a djed i ja ga stalno previjamo, požalio nam se sedmogodišnji Ivan Samardžić. On će pojavu smrtonosnog virusa H5N1 na Plivskom jezeru pamtiti po tome. Labudove ranije nije ni vidio. Njegov djed Ivo, jedan od starijih stanovnika sela smještenog uz Malo jezero, gdje je prvo i sletjelo jato od 20 labudova, kazao nam je da se sjeća da su prije 15 godina labudovi sletjeli na jezero i ove godine.  

Zabarikadirano selo
Starim putom uz jezero još i danas rijetki prolaze. Nakon što su sklonjene blokade i žute trake koje označavaju opasnost Štefan i njegov brat Branko Marijanović i dalje su nastavili ići tim putem jer im je najkraći do škole. Imaju nekih 35 minuta hoda. Mladi su najodvažniji.
 Upravo kad su preko radiopostaje javili prvu vijest da je na našem jezeru uginuo labud i da se pretpostavlja da je zaražen virusom H5N1, slasno sam zagrizao pileće batake. Mama je samo problijedila. Nisam se baš nešto nasekirao, jer sam znao da određene temperature uništavaju taj virus  sjeća se Štefan, dodajući kako bi panika prvog dana kad je uginuo labud bila daleko manja da su stariji ljudi upućeniji o tom smrtonosnom virusu. Dok pokazuje otok na koji su labudovi prvi dan sletjeli Štefan ističe kako je prvi dan selo doslovce zamrlo. Stanovnici sela Mile zabarikadirali su se u kuće strahujući da virus ne pokupe u zraku. No, javio se drugi problem kad su stručne ekipe kupile kokoši i ostalu perad po selu.

Skrivanje kokoši
Danas u Milima stoje prazni kokošinjci. Stanovnici toga mjesta zaboravili su na strah od ptičje gripe i zabrinuli se što će bez kokoši.  Neki kažu da je u selu pokupljeno više od 1000 kokoši. Vidio sam neke žene kako plaču, jedan broj ih se i suprotstavio, a bilo je i onih koji su uspjeli sakriti po nekoliko kokoši, pa su ih tajno klali i pekli  uz smjeh govori Branko, dodajući da su ljudi takvi i da nema virusa koji će promijeniti njihov mentalni sklop. Iako su cijelo vrijeme pratili širenje ptičje gripe Europom stanovnici mjesta uz Plivsko jezero nikad nisu niti mogli pomisliti da će upravo kod njih uginuti labud zaražen virusom.
 Svakog čuda tri dana je dosta. Tako
vam je bilo i kod nas. Straha jest bilo, što je i normalno, no postoje određene pojave na koje ne možemo utjecati. Živimo uz jezero i ne znamo što se sutra ponovo može dogoditi  kazao nam je Ivan, dodajući da više niti djeca u Milima ne razgovaraju o ptičjoj gripi.