Podsmijeh ih je pratio kad su na nekih pola hektara sijali prve buče golice i teško da je itko u kraju vjerovao da će one ovdje roditi. Sad kad ih uzgajaju na pet hektara i planiraju kako će posijati još, sustižu ih komentari: "Pa zar ti toliko treba?"
Električni pastir
Kristijan Ovanin, pravosudni policajac zaposlen u kaznionici u Glini i nastanjen u Petrinji, polja buče ima u dvanaest kilometara od doma udaljenom Novom Farkašiću, gdje je i sjedište gospodarstva i gdje žive njegovi roditelji Marica i Štefo. I da, treba mu još zemlje, da posije buče za svoje ulje. Pronašao je i kooperanta koji će za njega uzgajati golice, a on će ih doći pobrati svojim kombajnom, oprati i osušiti i voziti na preradu u Zagreb, u Agro Noršić. Proizvodnju stalno povećava, sad je na nekih 400 litara godišnje, a zašto i ne bi kad ga kupci traže pa uspije sve plasirati, na kućnom pragu i sajmovima. Uostalom, preko "crnog zlata" ga je našla i Ivana, najprije mušterija, a danas zaručnica koja mu je pomaže u radu na imanju.
– Na slabo kontroliranom tržištu ima, na žalost, svakakvog ulja. Mi smo odlučili da naše bude ekstradjevičansko.Takvo ulje je vrhunsko, 100 posto čisto, dobiveno prženjem i mehaničkim prešanjem sjemenki buče. Jamčimo kvalitetu, što smo više puta i dokazali na međunarodnoj izložbi bučinih ulja u Varaždinu, Alpe Adria, gdje je u posljednje četiri godine naše ulje dobilo dvije zlatne i dvije srebrne medalje, što nas je motiviralo za dodatna ulaganja i unapređivanje kvalitete proizvoda – kaže 40-godišnji Kristijan.
Obitelj Ovanin svoje bučino ulje ne razrjeđuje suncokretovim, kao što se to vrlo često radi, već je ono potpuno čisto, što se i osjeti u mirisu i okusu i vidi po boji. Za litru takvog ulja potrebna su oko dva kilograma suhih koštica. Na jednom hektaru u bučama bude sirovih koštica između 1000 i 1200 kilograma, a kad ih osuše, teže upola manje, oko 500 kilograma. Da bi ubrali ono što posiju, Ovanini su polja morali ograditi električnim pastirom, kako bi se zaštitili od divljači koja im pravi veliku štetu na usjevima. Žica oko ograde napaja se uz pomoć akumulatora postavljenog s vanjske strane ograde u staroj škrinji za meso i spojenog na malu solarnu ploču izdignutu na stupu do škrinje.
Osim buča, od kojih prave i brašno te pržene slane koštice, obitelj Ovanin bavi se i ratarstvom te uzgojem svinja, za čiju prehranu i siju kukuruz, ječam i tritikal. Kristijanova obitelj već generacijama živi s poljoprivredom, uvijek se nešto radilo na zemlji i uzgajale su se životinje. Prekid je bio za Domovinskog rata, kad im je kuća razrušena, no po povratku Marica i Štefo 1993. su napravili štalu. Kristijan je upravljanje gospodarstvom preuzeo prije sedam godina, godinu prije razornoga petrinjskog potresa, zbog kojeg su morali spašavati krave preko Kupe. Tada su se i dogovorili da će nakon gotovo tri desetljeća trajno odustati od govedarstva i proizvodnje mlijeka, što je posebno teško palo Štefi Ovaninu pa je godinu dana jutrima ustajao i po navici išao u štalu.
Seoski turizam
– Odustali smo zbog loše situacije na tržištu, loše otkupne cijene mlijeka te zbog rasta svih troškova kojima smo održavali visoku kvalitetu mlijeka. Htio sam imati gotov proizvod jer kad imate poluproizvod, uvijek netko drugi zarađuje na vašoj muci. Brat je predlagao da se okrenemo preradi mesa, ali uz posao u kaznionici to ne bih uspijevao. Naposljetku smo nakon potresa okrenuli novu stranicu. Rasprodali smo krave, povećali tov svinja i započeli s uzgojem buča i proizvodnjom svog ulja – kaže Kristijan.
Idući korak u razvoju gospodarstva bit će kušaonica u kojoj će kupci moći kušati ulje, ali i fini kruh od bučina brašna, koji pravi njegova majka, te kiflice, u čijoj se izradi specijalizirala Ivana. Još se jedna zamisao godinama Kristijanu Ovaninu vrzma po glavi, a to je seoski turizam jer smatra da potencijal Kupe, uz koju se njegovo gospodarstvo nalazi, treba iskoristiti. Već je pokušao tu zamisao ostvariti uz pomoć fondova, no nije prošao pa će, kao i za sve ostalo, posegnuti iz fonda obitelji Ovanin.
Lijepo je za vidjeti ljude koji radom zarade.