Bijesan što je protiv nas izgubio arbitražu za intelektualno vlasništvo kapitalnoga članka 21. Zakona o filmu, koji ti jamči da od javnoga tijela u kojem sjediš možeš dobivati javni novac, Borat je klikom na Twitteru “ukinuo” vlastitu kinematografiju. Naravno, samo privremeno jer u Trećem svijetu obožavaju filmove. U potrazi za novim boratovskim filmskim ustrojem, tumarajući državnom bibliotekom iz doba SSSR-a, naletio je na sabrana djela izvjesnog Edvarda Kardelja o samoupravnom socijalizmu. Prije svega, odlučio je pokrenuti žalbu i obnoviti arbitražni postupak s argumentom da ono što smo mi proglasili našim izvornim intelektualnim vlasništvom, uopće nije naše, nego Edino, kako je Boratov stric, član Vrhovnoga sovjeta, od milja zvao tu nadasve zanimljivu figuru. Istodobno, nadahnut društvenim ustrojem u kojem se vlast dragovoljno odriče vlasti i prepušta je onima nad kojima vlada, odlučio je predložiti da se u njegovoj zemlji osnuje Filmski socijalistički radnički savjet.
Šveđanke i Letovanić
Vrhovno vijeće petnaestorice. Svaki će član Vijeća, unatoč arbitražnoj presudi u našu korist koja je dokazala da je riječ o našem izvornome hrvatskom intelektualnom vlasništvu, imati pravo da od ustanove u kojoj sjedi dobiva državni novac. Ali uz drastična ograničenja. Kad član Filmskoga radničkog savjeta bude na dnevnome redu da dobije javni novac, na zasjedanje će doći njegov zamjenik koji će za njega glasovati umjesto njega. A pritom, izuzetno držeći do visokoga obrazovanja, svaki će član Radničkog filmskog savjeta morati imati i diplomu. Bilo koju. Jer nema te diplome koja nema neke veze s filmom. Borat se nada da ovaj put neće biti nikakve tužbe ni arbitraže za krađu intelektualnog vlasništva, jer nema te budale koja će priznati da ima ikakve veze sa tom davno zaboravljenom sablazni zvanom „samoupravni socijalizam“ koja svu izvršnu i zakonodavnu vlast daje tijelu koje osim kad glasuje samo za sebe, uopće ne zna o čemu glasuje.
Mi ga svakako nećemo imati razloga tužiti da je pokrao naše intelektualno vlasništvo, pa neka ga tuži susjedna nam država odakle Kardelj i potječe. Opća mjesta su pravila svijeta, a ono što se protiv njih buni čini svijet zanimljivim.
U svakome slučaju uvijek ću žaliti što sam propustio otići na davnu kazahstansku premijeru „Oficira s ružom”. Vjerojatno je od mnoštva svjetskih festivala na kojima su pribivali moji filmovi, festival u Aleksandriji, pak, bio jedan od onih kojima sam se najviše radovao. Grad Aleksandra Makedonskog i mojeg omiljenog romana “Aleksandrijskoga kvarteta“ Lawrencea Durella.
Prispjevši u zrakoplovnu luku Kaira, na festivalskom susretištu, glavni glumac filma „Garcia“ Dubravko Šimek i ja, nabasali smo na dvije mlade Šveđanke, redateljicu i producenticu. Doznavši da smo iz Hrvatske, gromadne su Teutonke, iz grlenih glasova zaorile pjesmu, izvorom petnaestak kilometara nizvodno od mojeg Kamenskoga; „Letovanić, Letovanić, selo pokraj Kupe, Letovanić, Letovanić, selo pokraj Kup’“. „ Uvijek me je zanimalo zašto je na tajnoviti način taj posljednji kupski „e“ morao biti progutan. Uglavnom, cure su na švedskome bogtepitaj otoku poput onoga na kojemu je samotno živio Ingmar Bergman odrasle u hrvatskoj zajednici, išle u hrvatsku školu i hrvatsko folklorno društvo. Hoću zapravo reći kako je taj događaj ono uzbudljivo, nepredvidljivo tkivo umjetnosti, onaj životni detalj koji po ruskome geniju stvarnost čini fantastičnijom od mašte. No to nije ujedno i svršetak te priče čija bi se jedna epizoda mogla nazvati „Tri hotela“. Prije puta u Aleksandriju, zanoćili smo u Kairu u hotelu neobičnog imena „Piramida“ jer nalazio se uza same piramide. Imao je više zvjezdica od šeherezadinih noći, toliko pozlate i mramora da se činio holivudskom kulisom.
Žica u Jugoslaviji
S goleme terase, u crvenkastoj vreloj izmaglici, obrisi piramida. A u prednjemu planu, vatre, pretovareni magarci, rijetki statisti iz orijentalnih filmskih saga, kamene i pješčane nastambe, scenografska poslastica ne samo zbog autentičnih biblijskih vremena, već stoga što u rekonstrukciju doba ne moraš potrošiti ni jedan dolar. No filmske ljude ništa ne može zadiviti, ushititi ili zgranuti. Stavi filmskog čovjeka do vrata u kloaku, osjećat će jednaku profesionalnu ravnodušnost kao i prema inačici kalifova budoara iz tisuću i jedne noći na što je sličila naša hotelska soba. Sve je to tek kliše, opće mjesto, ništa vrijedno spomena, osim jednoga detalja; u golemoj bazen-kadi s arapskim mozaicima, bilo je samo vrele vode. Za tuširanje i pranje ruku imao si točno tri sekunde, a prije kupanja najmanje tri sata hlađenja te vrele vode da izbjegneš opekline trećeg stupnja. Logično je da nesavršeni hoteli imaju hladnu, a ne toplu vodu. Taj apsurd, to odstupanje od pravila učinilo je da taj hotel, unatoč piramidama, zanavijek ne otpluta u zaborav. A začudo, kao u nekom znakovitome bratstvu, istovjetan slučaj u nekada najraskošnijem hotelu na Balkanu, beogradskom „Metropolu“ s drevnim crno-bijelim fotografijama Hitchcocka i Sofije Loren, slične raskoši u mesingu i pozlati. Također samo vrela voda. Oduvijek sam više volio tamošnji „pariški“ “Palace”, od te komunističke luksuz-betonjare, no taj prvi i posljednji put, u tome smo hotelu za mojeg prvog poratnoga FEST-a, bili jedan Talijan, jedan Španjolac, ja i jata prpošnih, mladih elegantnih cura, za koje sam iz trećeg pokušaja shvatio da nisu istočnoeuropske maturantice, čiji su žagor, smijeh i vreva davali jedini život tom arhitektonskom i političkome reliktu, u čijem su lobiju sjedili nabildani tipovi u teškim negvama zlatnih lanaca koji su ih raspoređivali po poslovnim i diplomatskim krugovima. Hoću reći kako cijelo to golemo luksuzno zdanje u središtu srpske prijestolnice za mene nije imalo nikakvoga značaja ni zanimljivosti, osim te vrele vode, kurvi i gangstera, jer to je meni kao režiseru i piscu bilo jedino zanimljivo.
I da ostanemo na istoj lokaciji, samo s druge strane Dunava, zanoćio sam jednom davno u raskošnom hotelu „Jugoslavija“, besprijekornome žanru koji se po svakome detalju mogao nositi s tadašnjim luksuznim zapadnim svijetom. Osim jednoga. Konobaru u savršeno urednoj i ispeglanoj livreji, bilo je ispalo jedno pozlaćeno dugme i on ga je nadomjestio zauzlanim komadom bakrene žice. Upravo taj detalj koji je odstupao od klišeja, općega mjesta, od žanra takvoga hotela, takve kategorije, ta pobuna detalja, ne samo da je bila jedino zanimljiva u cijelom tom svijetu, već ga je i rušila. I da opet malo svrnem na Aleksandriju. Na putu od Kaira dotamo, dvjestotinjak kilometara autoceste, a okolo nje samo nepregledni pijesak. Na odmorištu, svi takozvani „sadržaji“, a među njima i ograđeno zabavište za djecu. A u njemu i opet onaj isti pustinjski pijesak.
Na festivalu, raskošni prijemi. (Molim usput lektora neka mi ne izbaci ovo jer za mene je „prijam“ još uvijek drevni trojanski kralj, a ne prigoda na kojoj se jede i pije, dakle, a genitiv „prijma“ najružniji genitiv uopće.) Dakle, gomila Europljana s naglaskom na Skandinavce, Nijemce, Ruse i Britance, a bez ijedne kapi alkohola. I dok je prostorima kuljao neizrečeni „common belief“ kako se zapravo Egiptu nikada nije smjela dopustiti nezavisnost, jer u tome bi slučaju ovim prostorima Jack Daniels šumio poput valova aleksandrijske luke, pronio se glas da je došao Mađar.
Protiv reda je uzbudljivo
Nitko nije znao tko je taj Mađar, je li riječ o redatelju, glumcu, producentu, distributeru ili samo o Mađaru kao takvome, ali Mađar je bio toliko pijan da je jedva stajao na mađarskim nogama. Deseci saharski žednih znatiželjnika saletjeli su ga kao tim CSI istražitelja ne bi li dobili dragocjenu informaciju: gdje?
Ali veseli je Mađar znao samo mađarski, a po znakovnome jeziku i oponašanju brodskih sirena, moglo se zaključiti da je žuđeni pustinjski izvor negdje u aleksandrijskoj luci. I kad smo već kod trojanskoga kralja, to jest „prijma“, odvezlo nas iz Aleksandrova grada pedesetak kilometara u pustinju. Uokolo ništa doli dina i pijeska, a golemi zid od drevne cigle skriva repliku raja, doslovnoga rajskoga vrta u kojemu žubore potočići, buja raslinje čiji plodovi, bez kobne jabuke, mame kao crijep od marcipana Ivicu i Maricu. Razvaline drevnih orijentalnih zdanja, dvori velikih vezira, golemi srebreni i bakreni kotlovi u kojima se nešto kuha i pripravlja, deseci užurbanih dvorskih kuhara. Sve si je to dao sagraditi jedan od najbogatijih ljudi Egipta, prema čemu Kulmerovi dvori sliče bajti iz Kozari boka. Ni u najraskošnijim holivudskim filmova koje sam kao dijete gledao u karlovačkom kinu „Edison“, nisam nazočio takvoj gozbi. I opet, nigdje ničega doli sokova, a moj Dubravko, Agramer iz benda „Agrameri“, šapne mi. „Sve bi ovo dal za jednu mrzlu pivu.“ Ovim zgodama iz popratnoga filmskoga života zapravo hoću reći kako su opća mjesta, klišeji, pravila, temelji svijeta, reda i pouzdanosti. No upravo ono što od njih odstupa, što se svojom naravi protiv njih buni, čini svijet i život uzbudljivim i lijepim.