Njemačka kancelarka Angela Merkel već godinama ne silazi s prvog mjesta Forbesova popisa najmoćnijih žena svijeta. Ona je postala svojevrstan simbol uspješne vladavine zemljom koja je četvrto po snazi gospodarstvo u svijetu i čiji je utjecaj u Europskoj uniji golem. Za dvije godine kancelarka, koju većina Nijemaca zove “Mutti“, odlazi s političke scene. Već sada više je nego jasno da će biti više nego teško naći adekvatnu zamjenu. Mnogi i su skeptični, po njima nova predsjednica Merkeličina CDU-a Annegret Kramp-Karrenbauer nema karizme da bude punokrvna nasljednica moćne kancelarke. No u svakom slučaju zanimljivo je to što je na čelu te stranke ponovno žena.
Treba postići ravnotežu
Njemačku kolegicu iz magazina Spiegel zajednička fotografija Merkel i Kramp-Karrenbauer s bivšom njemačkom ministricom obrane i budućom šeficom Europske komisije Ursulom von der Leyen, potaknula je na kolumnu u kojoj je pokušala odgovoriti na pitanje prelazi li europska i svjetska politika u doba vladavine matrijarhata. U njemačkom slučaju ta pojava je čak dobila ime „Merkeličin matrijarhat“. Sociolozi su mnogo raspredali o ženskom i muškom principu u politici i vladanju. Tako ženski princip teži pomirenju, pregovorima i izbjegavanju sukoba u kojem bi nevini mogli stradati. Ženski princip u politici također se brine o najslabijima u društvu, o onima čija se prava krše, o tome da svi budu zdravstveno zbrinuti i sigurni, djeca obrazovana...
Političke liderice otvorenije su prema ljudima i njihovim problemima, sklonije su vjerovati svojoj intuiciji više nego tvrdim činjenicama. S druge strane, muški princip teži sukobu i rješavanju problema ratovima ili političkim obračunima, želi vidjeti konkretne rezultate u obliku proizvodnje i novca, sklon je konceptu natjecanja koje donosi bogate nagrade. Iako je ženski princip mnogo privlačniji običnom čovjeku, treba znati da je idealno kada su ta dva principa u potpunoj ravnoteži. A upravo ta ravnoteža je ono što današnjem svijetu nedostaje. Stoga nije čudno što su svi bili očarani reakcijama novozelandske premijerke Jacinde Ardern na tragediju koja se dogodila nakon što je napadač izrešetao vjernike u dvama džamijama u Christchurchu.
Žena koja je rodila za vrijeme mandata, a bebu odvela na zasjedanje Opće skupštine UN-a, u teškim trenucima za svoju zemlju dokazala je da je čisto utjelovljenje ženskog principa u politici – to je pokazala razina njezinog iskrenog i dubokog suosjećanja te brige za žrtve i njihove obitelji. Svijetu koji je poljuljan i ugrožen raznim vjerskim sukobima, Ardern je vrlo uspješno pokazala da vjera nikako ne smije biti predmet podjela, sukoba i ubijanja, već nešto što ujedinjuje. Cijeli je svijet zbog toga bio fasciniran premijerkom jedne male i zabačene zemlje. Jacinda Ardern je velika rijetkost. Kolegica koja je pisala o već spomenutoj moćnoj „trijadi“ iz CDU-a zapravo je, nakon svega, zaključila da nekolicina žena na važnim položajima u politic nikako ne znači da je došlo doba vladavine matrijarhata. Štoviše, ona je ustvrdila da žene koje su na visokim položajima, a ne zalažu se prije svega za prava žena i onih na marginama društva, zapravo djeluju iz muškog principa. Piše da je Kramp-Karrenbauer u istoj mjeri feministica kao što je to i papa, a da je nova šefica Europske komisije, dok je bila ministrica za obitelj, oduzela neka prava siromašnim obiteljima.
Zaključak – takva ženska vladavina ni u čemu se ne razlikuje od muške i zapravo je sporedna činjenica to što su spomenute političarke žene. U europskom kontekstu, nakon nedavnog gubitka britanske premijerke Therese May koja je po magazinu Forbes bila druga najmoćnija žena svijeta, one koje se nalaze u žiži interesa su Ursula von der Leyen, prva žena na čelu EK, ali i Christine Lagarde, koja je dala otkaz na čelno mjesto u Međunarodnom monetarnom fondu da bi postala predsjednica Europske središnje banke. Von der Leyen, liječnica koja je rodila sedmero djece i koja do 2000. godine gotovo nije ni razmišljala o politici, imala je strelovitu političku karijeru. Ona je u vladi Angele Merkel bila od prvoga dana i ostala sve do danas, a dugo je bila i potpredsjednica CDU-a. Odnos između nje i Merkel očito je vrlo prisan i ispunjen povjerenjem. Kada se gotovo niotkuda pojavila kao kandidat za čelno mjesto u Europskoj komisiji, mnogi u njemačkoj i EU pisali su da ju je Merkelova, poput mađioničara, kao zeca izvadila iz šešira. Ostaje za vidjeti kako će se ona snalaziti na čelu europske vlade i to u trenucima koji bi mogli biti teški i za EU i za svijet. Francuskinja Cristine Lagarde u mnogočemu je bila prva žena u povijesti. Bila je prva i jedina ministrica financija zemlje članice G8, kluba najmoćnijih gospodarstava svijeta.
Prva je žena na čelu Međunarodnog monetarnog fonda, a sada i Europske središnje banke. Krajem 2009. britanski Financial Times proglasio ju je najboljim ministrom financija eurozone, a prošle je godine na Forbesovoj listi zauzela treće mjesto među 100 najmoćnijih žena u svijetu. Lagarde se na svim svojim funkcijama dokazala stručnošću. Više od svega, upravo to je bilo presudno za preuzimanje svih funkcija, a ne činjenica da je žena. Ova je godina u mnogim zemljama EU jubilarna. U godini poslije završetka Prvog svjetskog rata u mnogim europskim zemljama žene su dobile pravo glasa, a te iste godine u Austriji i Luxemburgu prve su žene izabrane u parlament. Te je godine Irska dobila svoju prvu ministricu, no do današnjeg dana žene ostaju podzastupljene u parlamentima europskih zemalja, osim iznimaka kao što su Švedska ili Španjolska.
Udio žena u parlamentima zemalja članica EU prosječno je oko 30 posto, što nikako nije zadovoljavajuće. Cilj je doći do 40 posto, a zatim i do izjednačenja. Jedan od podataka koji ohrabruje jest da iz izbora u izbore raste udio žena u Europskom parlamentu i sada je oko 36 posto. Možda je izbor Ursule van der Leyen i Cristine Lagarde zapravo neki smišljeni poticaj koji bi za pet godina, na sljedećim europskim izborima, mogao rezultirati boljim rezultatima u korist zastupljenosti žena u europskoj politici. U cijeloj ovoj priči ne smijemo zaboraviti žestoku i odlučnu škotsku premijerku Nicolu Sturgeon, našu predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović koja je jedna od sedam žena koje stoje na čelu države ili vlade u zemljama članicama EU. Premijerke imaju još Norveška, Island, Gruzija i Srbija, ali to su zemlje izvan EU.
Politička žabokrečina
I na kraju, nikako se ne smiju zaboraviti četiri najsmjelije političarke u Sjedinjenim državama. Alexandria Ocasio-Cortez, Ilhan Omar, Rashida Tlaib i Ayanna Pressley, odnedavno poznatije kao „The Squad“, nemaju dlake na jeziku i suprotstavljale su se svemu što su smatrale lošim, pogrešnim i neljudskim. Ove četiri otvorene ljevičarke postale su neprijatelj broj jedan američkom predsjedniku Donaldu Trumpu kojemu su već nebrojeno puta gadno nagazile na razne žuljeve. Kažu da se zalažu za jednakost, socijalnu pravdu i za sve ono što može ljudima donijeti mirniji, bolji i sigurniji život. I pozivaju sve one koje misle tako da im se pridruže. O tome koliko su hrabre i borbene, govori i činjenica da je Amerika do sada ljevičare ili socijaliste smatrala golemim baukom koji treba ekspresno eliminirati. No ipak, u toj se četvorci izdvaja Alexandria Ocasio-Cortez, 29-godišnja zastupnica Demokratske stranke portorikanskog porijekla.
Mnogi vjeruju da će upravo ona na predsjedničkim izborima 2024. godine postati prva žena na čelu Sjedinjenih država. Ona i njena „četveročlana ljevičarska banda“ mogla bi pokrenuti veliki preokret u američkoj politici. Mladi birači već su dali do znanja da im je dosta starog političkog establišmenta. Možda samo žene mogu zaista napraviti velike valove u političkim žabokrečinama.