Zapovjednici Četvrte: 'Dan nakon Oluje u skloništu smo čuli otvaranje vrata. To je bio pravi šok, bacili smo se na pod i uperili oružje'

Predzadnji dan Domovinskog rata poginuo je njihov vođa i suborac, u tom trenutku zamjenik zapovjednika IV. gardijske brigade, Andrija Matijaš Pauk. Poginuo je na prvoj crti, ispred njih. To što je general bojnik nije ga spriječilo da s ostalim vojnicima ratuje na terenu, što je bilo pravilo, reći će umirovljeni satnik Hrvoje Pupić-Vurilj, zapovjednik tenkovske satnije u oklopno-mehaniziranoj bojni, u IV. gardijskoj koja je kasnije dobila naziv po poginulom Pauku. „Što si imao veći čin, to si bio bliže prvoj crti, tako smo svi funkcionirali. Naših dvjesto ima poginulih iz brigade, a on je bio prvi među jednakima. Volim reći da je Pauk zapovjednik bojne blaženika na nebesima“, dodaje Pupić-Vurilj, koji ističe kako takve stvari, kad ti prijatelj pogine pred očima, ostave trag.

Svoja razmišljanja o vojnoredarstvenoj akciji podijelio je u emisiji Večernjeg TV u povodu 30. obljetnice Oluje, kao njegovih još dvojica kolega branitelja - načelnik stožera IV. gardijske brigade, umirovljeni brigadir Čedo Sovulj Kenedi te Ivan Mršić, umirovljeni pukovnik iza Oluje zapovjednik 3. pješačke bojne. Kad ih se pita što je prvo čega se sjete kad pomisle na Oluju, Kenedi će odgovoriti – samog ulaska u Knin i dolaska na tvrđavu.

„To se ne može opisati riječima, to je bilo ostvarenje mojih snova otkako sam krenuo u rat. Ali onda opet, vojnik se mora sabrati jer još je zadaća bilo pred nama, morali smo dalje na granicu Republike Hrvatske, oslobađati preostali hrvatski teritorij u današnjoj BiH“, govori Kenedi i dodaje da je oslobađanje Knina bilo drugi put da su dvije brigade, Četvrta i Sedma, djelovale zajedno na istom području, prvi put to se dogodilo u akciji Ljeto ’95. Sedma gardijska brigada za zadaću je imala oslobađanje lijeve strane Knina, a Četvrta desne strane na kojoj su bile ogromne rezerve bivše vojske Jugoslavije. „Oluja je zapravo počela puno ranije, s akcijom Zima ’94, na Dinari, i drugim akcijama koje su trajale praktički sve do početka Oluje, tako smo ključ od vrata Knina imali u svojim rukama“, govori Kenedi i dodaje kako su do Oluje već bili dobro obučeni, opremljeni i naoružani, za razliku od početka rata.

„Što je najvažnije, bili smo i psihofizički spremni. Velik broj naših ljudi je bio s ovih okupiranih područja i bila je potrebna velika psihološka priprema, da se ne bi slučajno dogodilo neki zločin, jer mnogi od njih su izgubili i svoje roditelje, braću, zapaljene su njihove kuće. Danas s odmakom mogu govoriti koliko sam ponosan na sve što smo učinili u Domovinskom ratu, i još više ponosniji jer nijedan zločin IV. gardijska brigada nije počinila, čak niti jedne kolateralne žrtve rata nije bilo pri ulasku u Knin“, govori Kenedi.

Mršić će dodati da su njegovi odradili bitnu zadaću dva dana prije same Oluje, kad je došlo do borbe između njih i četnika na crti Bosansko grahovo i dominantne kote Lisina, gdje je neprijatelj pokušao zauzeti tu poziciju koja je vrlo bitna jer se otamo kontrolira komunikacija Livno, Bosansko Grahovo i sam ulazak u operaciju Oluja. Tu je veliku ulogu za pobjedu hrvatske strane imala, kako kaže Mršić, izvidnička satnija, čiji je dozapovjednik tada i poginuo. Ratovati u uvjetima na teškom terenu Dinare gdje se zimi temperatura spuštala do minus 32 stupnjeva bilo je iznimno zahtjevno no unatoč tome, ovi vojnici kažu kako su navikli na sve, potrebna im je bila jedino voda koju su im dostavljali, jednako kao i hranu. Koliko je bio jak moral vojnika tada govori i to da su, prema priči pukovnika Mršića, u boj išli i umirovljenici, a satnik Pupić dodaje da je doživio da ga je jedan vojnik koji je bio u pričuvi za članove posade tenka tražio da, ako već ne može ići tenkom do Knina, da ide kao pješak. Pupić dodaje da do Srba iz tenka nisu ispalili niti jednu granatu. Najveća im je trema bila, kako dodaje, iščekivanje da njihov zapovjednik, bio je to Damir Krstičević, ili bilo tko ispod njega kažu – kreni. Tada nastupi blagostanje i 'zen', sve je pripremljeno i zna se tko što radi.

„A do tada, dok ne čujemo krenite – to je panika i znojenje“, kaže Pupić. Od teških trenutaka kad ti pogine suborac još su teži oni kad moraš njegovoj obitelji ići reći da je poginuo, govori Kenedi. „Ali opet govorim, naši su ljudi bili osjetljivi na sve, ne samo prema našim ljudima, već su bili posebno osjetljivi prema neprijatelju. Uvijek smo im govorili - ne zaboravite da je s druge strane isto čovjek ako ga zarobiš. Ne smije se tome čovjeku ništa dogoditi“, govori Kenedi kao načelnik stožera u gardijskoj brigadi čiji je pripadnik, osim nekadašnjeg ministra obrane Krstičevića, i današnji ministar obrane, tada maloljetni branitelj Ivan Anušić. Prisjećaju se slučaja nakon ulaska u Knin kad su Pupić i Mrkšić na izlasku iz grada kod željezničkog mosta ušli u jedno sklonište. „U jednom trenutku čujemo otvaranje vrata. Možete zamisliti koji je to bio šok i užas.

Bacamo se na pod, normalno, svi imamo oružje u rukama i uperili smo ga prema tim vratima. Srećom, nitko nije povukao okidač. Izašlo je plavo dijete, sedam, osam godina, a kad smo ih pozvali da izađu, za njim su došli još i majka i otac, Slovenac. Majka je čak radila u UNPROFOR-u kao prevoditelj. Ispričali su nam kako su im četnici bacali bombe u podrume i u stanove i gonili stanovništvo da bježe, da nas ne dočekaju. Ja sam još deset godina u Kninu proveo, do 2005. i viđao sam ih po Kninu. Taj trenutak strave uvijek će mi ostati u sjećanju. Hvala Bogu da je sve dobro završilo“, govori Pupić. Sva trojica priznaju kako im je srce brže zakucalo kad su na nedavnom svečanom mimohodu u Zagrebu vidjeli preuzimanje zastave kadeta od branitelja. „Srce mi je bilo kao Dinara. Poručio bih im da čuvaju jedni druge i vole Hrvatsku kao što smo je mi voljeli. Nadamo se da nikad nećete morati ratovati za nju kao što mi ratovali. Iako taj rat sada gledamo kao privilegiju da smo bili direktni učesnici u najvećem trenutku u hrvatskoj povijesti“, zaključuje Kenedi.