U Zagrebu je tek minuo Drugi svjetski rat, a na balkonima zgrade na Trgu Republike, pokraj koje se penjalo na tržnicu Dolac, već su se pojavile lutke koje su prolaznicima dale do znanja da je tu Žuži Jelinek otvorila svoj modni salon.
Nije to išlo lako, ali ni legendarna Žuži nije se predavala dok nije uspostavila novi modni poredak bez premca u socijalizmu! Mnoga desetljeća poslije taj je fenomen najbolje opisao profesor dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu Ante Tonči Vladislavić. Njegov višemedijski projekt s izložbom, revijom i videoradovima zvao se “Drugarica à la mode”, organizirao ga je Muzej suvremene umjetnosti i pokazao ga na Zagrebačkom velesajmu, a 2011. i u Muzeju istorije Jugoslavije.
Projekt je predstavio specifičnu “modnu poziciju” žene nakon 1945., a do 1960. godine. Žena je, dakako, bila socijalistička drugarica, ali je modno pripadala vremenu prijeratnih salona u koje se ubrajao i salon Žuži Jelinek.
Legendarni grudnjak-akvarij sa živim ribicama dizajnirala je Branka Donassy, a za naslovnicu “Kulta” 1995. Kristinu Bradač snimio je Lupino
Vjerojatno zato što je predsjednik SFRJ Josip Broz Tito volio moćnu uniformu, ali i dobro odijelo, šešir, cigaru, sat, elegantne cipele, finu cigaru, viski Jack Daniels i lijepe žene, ni drugarice koje su oduševljeno gradile razorenu zemlju nisu bile sputavane u svojim modnim željama.
I Titova je Jovanka naručivala haljine kod Žuži Jelinek pa nije bilo opasnosti kao u zemljama iza Željezne zavjese (kojima Jugoslavija nije pripadala) da režim propisuje koja se boja nosi koje godine. A to su drugarice drugih proleterskih zemalja itekako iskusile!
Imali smo i mi modnu industriju koja je proizvodila konfekcijsko sivilo, ali sjajno sašiveno. No obrtnici krojači nisu odumrli, a i kod kuće se šivalo po uzoru na modele iz modnih magazina.
Godine 1959., kad se rodio Večernjak, umro je slavni ilustrator ženske revije Svijet Otto Antonini, uzdanica žena koje su voljele modu. Osim na svjetsku modu, Antonini je ukazivao i na oslonce u našoj etnotradiciji.
Ta kvaliteta nikad nije napustila naše dizajnere. I kad su daleko od narodne nošnje, tanka ih crvena nit veže za nju. Volimo i svoje i svjetsko. Neka od najljepših modnih djela posljednjih desetljeća temeljena su na etnotehnikama, na faltanju, heftanju, prošivima...
Haljini B. Donassy iz 2001. oblik se mijenja malim magnetima (foto: Mare Milin)
I to prije negoli je globalizam donio etnoludilo u modu u kojoj se etnostilovi stapaju u jedinstvenu šarenu sliku koju je katkad teško geografski dešifrirati. Ruža Hodak, primjerice, u nas je 2005. stvorila ono čemu se težilo još otkako je krajem 60-ih Rikard Gumzej otvorio prvi butik u Zagrebu i u tadašnjoj Jugoslaviji. Gumzej je aplicirao i uklapao izvorne narodne vezove u luksuzne modele, a Ruža je istražujući etnotemelje suvremenoga odijevanja dala modno autonoman dizajn.
Tome su postignuću težili i još teže mnogi – pa se sjećamo “Zlatne niti” koju je s domaćim dizajnerima pokrenula Regina Jeger, šefica najstarije modne agencije u nas Umah Fashion.
Jesenski model Branke Donassy iz 2005. (foto: Marko Grubišić)
No veći je dio onih koji su se u nas bavili modom čeznuo za svijetom. Nakon Gumzeja butike su otvorili Vesna i Drago Muhić, Katarina Balogh, Velimir Matei i drugi današnji stupovi mode. Josip Čurik 1970. pokrenuo je prvi putujući festival mode “Modefest” i prvi premrežio domaću i svjetsku modu. Bio je to začetak onoga što danas grade svi šefovi naših modnih manifestacija.
>>Sjajnije i od Hollywooda: Kolekcijama briljirali Robert Sever i Branka Donassy
>>Jovanki sam sašila bijelu haljinu. Tito je uzviknuo: A gdje je špek?