Kolumna

Uz cjepivo za koronu možda bi trebalo izumiti i pilulu zdravog razuma

Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
Uz cjepivo za koronu možda bi trebalo izumiti i pilulu zdravog razuma
01.08.2020.
u 15:35
Umjesto da demokracija postane oruđe istine, kako smo se nadali, vidimo kako s njom na površinu isplivavaju samo najotkačenije fantazije i najbizarnija mnijenja u jednom društvu
Pogledaj originalni članak

Ljeto je na svom vrhuncu i svi pokušavamo pronaći za sebe malo oduška od uobičajene životne rutine. Ta rutina, pored posla koji obavljamo, u dobroj mjeri podrazumijeva i okupiranost dnevnopolitičkim događajima, na što nam, priznali mi to ili ne, odlazi jako puno vremena. Stoga, dobar odmor podrazumijeva i odmicanje od žučnih rasprava i zauzimanja strana u beskrajnoj svađi nabildanih ega, koje nazivamo politikom. S druge strane, svi znamo kako je prilično teško "odlijepiti" se od te dnevne rutine i ostaviti politiku "po strani", makar i na tjedan-dva. Umjesto da uživamo u odmoru, tako, često zateknemo sebe kako nam vrag ne da mira, pa se i dalje hranimo tim često neprobavljivim tričarijama iz naše političke kuhinje. Teško nam je ne prelistati novine ili ne otvoriti neki portal, bar kako bismo imali teme o kojima ćemo razglabati s prijateljima.

Pobjeći od politike nije lako. Ona je postala hrana bez koje današnji čovjek teško može zamisliti život, iako to baš i ne pridonosi njegovoj kvaliteti. To je poput ovisnosti koje postaneš svjestan tek kad se od nje poželiš odmaknuti. Što je uradio ili rekao ovaj ili onaj političar, postala je stvar koju doživljavamo kao nešto posve intimno, što se neposredno tiče upravo nas. Još i više, politika je danas postala nešto što od nas zahtjeva naše stalno sudjelovanje. To je vjerojatno danak i digitalnom dobu u kojem živimo, gdje smo svi stalno priključeni na "maticu". Dok visimo obješeni o svoje "gadgete" i "widgete", imamo osjećaj kao da se stalno nalazimo "u centru zbivanja". Dok su TV, radio i novine bili glavno sredstvo informiranja, još smo se i mogli žaliti kako nas "političari bombardiraju" vijestima. S Facebookom i Twitterom je postalo jasno kako je politika nešto što mi sami tražimo.
Živimo uronjeni u svijet brbljajućeg privida za koji još nije izumljena "crvena pilula", koja bi nam omogućila da s lakoćom izronimo iz njega i okrenemo se stvarnom životu. To je možda i nemoguće, jer se ispostavilo kako smo mi sami kreatori tog privida, a nije nam nametnut od nekog Velikog Brata koji nas obmanjuje ili nama manipulira. Metafora Velikog Brata u demokraciji ima smisla samo ako se odnosi na nas same.

Mogli bismo reći kako je ta obmana koje se nikako ne možemo osloboditi cijena života u demokraciji. Ironično je pritom kako se demokracija često zamišlja kao "svijet prozirnosti", kao sustav u kojem je politička manipulacija strogo ograničena i ne upliće se previše ljudima u život. Kada je padao komunizam svi smo sanjali o svijetu u kojem neće sve biti politika i u kojem ćemo konačno imati mogućnost na miru se baviti svojim privatnim životima. Postojao je osjećaj kako svi problemi u našim životima proizlaze iz manjka demokracije. Jedno od obećanja demokracije bilo je  kako će većina naših problema biti riješena kada zajednički budemo mogli odlučivati o njima. Demokracija je zamišljana kao proces u kome ćemo otvorenom raspravom i zajedničkim naporima stizati do jednoglasne istine i pravog rješenja.

Ali, tu smo se malo prešli, jer dogodilo se upravo suprotno. Umjesto da ispuni svoje obećanje kako će biti mjesto zajedničkog rješavanja problema, u demokraciji se, čini se, problemi samo gomilaju i sve ih je više. I što je neka demokracija razvijenija, to se više čini kako su stajališta ljudi oko jedne iste stvari sve sukobljenija i veća, a rješenja sve udaljenija. Na kraju otkrivamo kako je porijeklo tih sukoba nije u različitim mišljenjima, već u tome što ljudi uopće ne vide istu stvarnost.

Razlike u stavovima sve manje postaju neslaganja, a sve više sukobi različitih stvarnosti. Umjesto da demokracija postane oruđe istine, kako smo se nadali, vidimo oko sebe kako na površinu isplivava samo nešto što nam se čini otkačenim fantazijama i bizarnim mnijenjima. Pritom, kao i u svakoj ludnici, svatko za sebe misli kako je savršeno normalan i u pravu. Na kraju se pitamo je li uopće moguće uređeno društvo ljudi koji žive u paralelnim stvarnostima?

Stoga, dok cijeli svijet radi na pronalaženju cjepiva na koronu, možda ne bi bilo loše da konačno poradimo i na otkrivanju te "crvene pilule" zdravog razuma. Dok se to ne dogodi, kao zamjena svakako može poslužiti i jedan dobar godišnji odmor, uz preporučenu mjeru socijalnog distanciranja.

PREDRAG MIŠIĆ PEĐA

Zbog rata s obitelji u Srbiji ne razgovara. Na pitanje je li ikad zapucao na brata, kazao je: 'Vjerojatno.... da. Teška tema'

Predrag Mišić Peđa vukovarski je branitelj koji je agresorima pružao otpor sve do pada grada 18. studenog kada je sa 182 suborca odveden na Ovčaru. Bio je zarobljen u srpskom logoru. I danas se bori da Vukovarci žive bolje, a spominje se kao mogući DP-ov kandidat za ministra branitelja. Sve užase koje je u ratu proživio ispričao je svojedobno za Večernji list

Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.