Umjesto hrvatskog za strane radnike, engleski bi mogli učiti domaći

Dok naša Vlada razmatra uvođenje zakona po kojem bi stranci morali obvezno znati hrvatski jezik žele li raditi ovdje, ja se pitam ne bi li bilo bolje da se uvede učenje engleskog za domaće. Sletio sam neki dan sretno u dubrovačku zračnu luku, još sretnije našao autobus za grad koji se zove shuttle, ali nisam mogao saznati gdje su mu stanice jer je vozač bio Nepalac. Rukom mi je pokazao gdje je automat za karte, uz nerazumljiv engleski. Daleko od toga da bih imao primjedbe na vožnju – izvrsno se snalazio u prometnom kaosu i asfaltiranim kozjim stazama koje tamo nazivaju cestama. No da je bio domaći čovjek, zamolio bih ga da mi otvori vrata na križanju ulica Ante Starčevića i Pera Čingrije, gdje mi je bilo bliže hotelu, umjesto da moram skroz do Gruža. Ali kako ga pitati, kako mu objasniti? I čovjek do mene imao je isti problem, što znam jer je o tome govorio na mobitel. Jedino sam od šofera na rastanku uspio shvatiti gdje se mogu ukrcati za natrag jer je izgovorio dvije razumljive riječi: cable car. Bio sam zadovoljan, a čovjek je nastavio voziti, nesvjestan da mu neće dati da sjedne za volan dok ne uspije razgovijetno izreći “dubrovačka žičara”.

Austrija ima zakon po kojem stranac mora položiti ispit iz temeljnog znanja njemačkog prije nego što se zaposli, a dok uči, prima socijalnu pomoć. Ljetos su mediji provalili Sirijca koji već godinama pada na tom ispitu, a od potpore uzdržava suprugu i za sada skroman broj od jedanaestero djece. Neki sam dan u pekarni od nasmiješenog Azijca zatražio bijeli kruh, koji mi je ljubazno stavio u škarnicl, da bih doma ustanovio da je kruh crni. A opet, u Ikei sam sreo stranca koji je gurao konvoj praznih kolica, i upozorio nas na svoje približavanje, pristojno govoreći “pasi”. Meso sam prestao kupovati u mesnicama supermarketa jer ne znam ni hrvatski ni engleski reći flam ili laks, eventualno bih mogao prstom pokazati što želim. U Dubrovniku sam srdačnu recepcionarku pitao imaju li u Gradu garderobu za prtljagu, no nije znala što tražim dok si to nije prevela na engleski (lagidž storidž), međutim ni nakon toga nije znala gdje bi to bilo.

Za naš Babilon najtipičnije su bauštele, gdje se može čuti smjesa svih mogućih jezika, i pravo je čudo da se tamo posao ikako obavlja. Jer jezična je zbrka, kako piše u Knjizi Postanka, nastala baš na jednom davnom gradilištu, kad su u Babilonu podizali kulu kojom su kanili doseći nebo. Ljudi su tada govorili svi jedan jezik, i bili složni, pa im je Bog pobrkao sredstvo sporazumijevanja, zbog čega odonda svatko govori svojim jezikom pa se ne razumijemo. I zgrada u kojoj se nalazi moja književna udruga ušla je u obnovu – do sala stare literarne slave, gdje vas sa zidova promatraju veliki pisci i pjesnici prošlosti, dolazi se kroz ruševno stubište kojim odjekuju neobični guturalni glasovi nepoznatih aglutinativnih jezika. Dok sam se probijao kroz razvaline, pazeći da se ne poskliznem na prostrtim najlonima, obuzeo me osjećaj prolaznosti: urušavajuću kulu bjelokosnu hrvatske kulture pridržavaju marljive ruke stranaca kojima ta kultura ništa ne znači i neće je nikad razumjeti. Silazeći prašnim stubištem, u mimohodu uz radnike raznih rasa i različita stasa, tiho ih pozdravljam, a oni mi uzvraćaju smiješkom.