Popularnog zagrebačkog Dedeka više nema, ali ostala su brojna 'dječica': Isto kao i Gupčeva lipa

Više nema Dedeka, no taj 'preminuli' zagrebački gospodin, najstarije stablo u zagrebačkom parku Maksimir, uskoro bi na mjestu na kojem je stoljećima stolovao mogao dobiti 'punokrvnog' nasljednika – jednog od pomno stvaranih klonova u Hrvatskom šumarskom institutu, alfe i omege što se tiče genetike šumskoga drveća. Gotovo nema Zagrepčanina, a ni 'dotepenca', koji se barem u nekoj fazi života nije susreo s tim 600-godišnjakom, ljubovao i veselio se pod njim, izletovao, tugovao, napravio prve korake... Nitko ne zna tko ga je i kad točno posadio.

Smatra se, naime, da je rođen u vrijeme Ivane Orleanske i Kristofora Kolumba, u burnim vremenima kad je kralj Matijaš Korvin zbog opasnosti od Osmanlija utvrdio Kaptol, a s godinama koje su uslijedile impresivni hrast lužnjak ispisao si je bogat životopis svjedoka zagrebačke povijesti – kuga, ratova, požara, društvenih, geopolitičkih i klimatskih promjena. Kao jedan od rijetkih preživio je rušenje svojih suvremenika prije više od 200 godina, tijekom uređenja i otvaranja Parka Maksimir. Nadživio je i dva udara groma, a premda ga posljednje olujno nevrijeme možda nije dokrajčilo koliko su to učinili zub vremena i starost, Dedekovi potomci, uzgojeni u rasadniku Šumarskog instituta u Jastrebarskom, već pokazuju njegovu otpornost i žilavost. Dva mlada stabla posađena u njegovoj blizini već donose i prve sitne plodove žira.