Kada je trbuhom za kruhom iz Slavonije krenula u Dalmaciju kako bi sebi i sinu našla kakav sezonski posao, vjerojatno nije slutila da će joj se ionako težak život pretvoriti u pravi pakao. Radila je za 3500 kuna i po 12 sati dnevno u jednom restoranu, no nije se bunila.
Živjela je sa sinom u unajmljenom stanu, a tijekom sezone prebacivala se iz kafića u restoran. Tada je posao dobio i njezin sin. Bilo je naporno, no imali su gdje spavati, što jesti i kakvu-takvu zaradu. No onda su počeli problemi. Gazda je sina optužio za krađu novca, a ona je odlučila taj dug, za koji zapravo nije znala ni koliki je, otplatiti radom. I to besplatnim. U takvim okolnostima bilo ju je sram pitati za plaću, a gazdarica i gazda selili su se u Istru te su joj ponudili da ide s njima. Živjet će i jesti s njima, neće imati troškova, a dug će otplatiti.
Barem je tako mislila... No, umjesto toga slijedile su batine, poniženja, vrijeđanja. Tukli su je kad im se prohtjelo, držali je zaključanu, tjerali da spava na podu sobice od par kvadrata... On joj je slomio vilicu, ona ju je zalila solnom kiselinom te prisilno ošišala. Boli su je noževima, rezali, prijetili...
Tvrdili joj da je njezina obitelj ne želi, zabranili joj komunikaciju s njima... Pakao je to koji je trajao mjesecima, prije nego što nekako nije smogla snage i pobjegla... Javila se sestri, koja je došla po nju i odvezla je doma... Njezini poslodavci završili su na sudu, pa u zatvoru, a ona će godinama liječiti svoje fizičke i psihičke traume. Jer ona je, na žalost, jedna od onih ljudi, mnogima nevidljivih, koji su svuda oko nas, a mi ih ne primjećujemo.
U egoističkom i materijalističkom svijetu u kakvom se danas živi, većina ne razmišlja da i u 21. stoljeću postoje ljudi koji su – robovi. A da robovi, na žalost, nisu samo relikt nekih prošlih vremena i stoljeća, svjedoče podaci koje je nedavno u povodu Međunarodnog dana borbe protiv ropstva objavila fondacija Walk Free. Prema tim podacima, a do njih su došli tako što su u 167 zemalja razgovarali s 42.000 ljudi, lani je u svijetu živjelo 45,8 milijuna robova.
Odnosno cijela jedna zemlja veličine Argentine koja ima 43,3 milijuna stanovnika. U te moderne robove spada i žena s početka teksta, a prema podacima do kojih je došla fondacija Walk Free, lani je u Hrvatskoj takvih kao ona bilo 17.100, što čini 0,4 posto hrvatskog pučanstva. U tu brojku hrvatskih modernih robova spadaju uglavnom maloljetnici koje se prisiljava na prostituciju, krađu ili razne druge kriminalne radnje u korist odraslih te neplaćeni rad. Uz tri navedene kategorije u moderno ropstvo spadaju i rad zbog otplate dugova, prisilni i maloljetnički brakovi, pretvaranje djece u vojnike, dječji rad.... Svaki dio ovog nesretnog planeta ima svoju kategoriju modernog ropstva.
Tako su u Indiji velik problem prisilni brakovi, u Africi i na Bliskom istoku, pogotovo nakon pojave ISIL-a, djeca vojnici te pretvaranje žena i djece u seksualno roblje, u Europi, osim iskorištavanja djece i žena za prostituciju, neplaćeni rad... Najviše modernih robova danas ima u Indiji – 18,3 milijuna. Slijedi Kina s 3,3 milijuna robova, Pakistan s 2,1 milijun, Bangladeš s 1,2 milijuna robova, Uzbekistan s 1,2 milijuna, Sjeverna Koreja s 1,1 milijun, Rusija s oko milijun robova...
Na toj listi od 167 zemalja, Hrvatska je sa 17.100 robova na 113. mjestu, a od zemalja koje su nekad činile zajedničku državu, Srbija je na 97. mjestu s 28.700 robova, Makedonija na 120. s 13.300, Kosovo na 142. s 5400, a Slovenija na 146. s 4700 robova. Stravična ljestvica ljudskog jada i patnje završava s Luksemburgom kao posljednjom, 167. zemljom u kojoj je lani živjelo 100 robova. No sve navedene brojke izgledaju malo drukčije kada se broj modernih robova mjeri u odnosu na broj stanovnika neke zemlje, pa se dođe do postotka stanovništva koje u određenoj zemlji živi u ropskim uvjetima. Na toj ljestvici uvjerljivo je prva Sjeverna Koreja u kojoj 4,3 posto stanovnika žive kao robovi. Slijedi Uzbekistan čijih 3,9 posto stanovnika žive kao robovi, zatim Kambodža koja ima 1,6 posto stanovništva u modernom ropstvu, Indija s 1,4 posto stanovništva čiji se životni uvjeti mogu opisati kao robovski...
Kad država živi od njih
To što Sjeverna Koreja, poprilično zatvorena i izolirana zemlja kojom čvrstom rukom vlada Kim Jong-un, ima najveći postotak stanovništva koji živi u ropskim uvjetima ne treba čuditi zna li se da ta zemlja ima prisilne radne kampove u koje šalju cijele obitelji. Iako je informacije iz te zemlje, zbog naravi režima koji njome vlada, teško provjeriti i verificirati, s vremena na vrijeme se od prebjega može čuti kako se živi u Sjevernoj Koreji. U takvim izvješćima spominje se da država često svoje građane, studente pa čak i školsku djecu tjera na višesatni besplatni rad na poljoprivrednim i građevinskim poslovima, ali i na poslovima razminiranja. Oni koji ne ispune zadane kvote izloženi su žestokim kaznama, a jedna od takvih kazna može biti i slanje neposlušnika i cijele njegove uže i šire obitelji u neki od logora za prisilni rad.
Osim prisilnih radnih logora, specifičnost je Sjeverne Koreje i to da država na neki način potiče moderno ropstvo jer je, prema procjenama fondacije Walk Free, Sjeverna Koreja lani izvezla oko 100.000 radnika, koji su bili prisiljeni raditi preko ugovora, uglavnom u Rusiji i Kini. Riječ je o radu pri kojem država radniku kojeg je bez puno rasprave poslala na rad u inozemstvo uzima čak 90 posto zarade, a njegovu poslušnost osigurava time da su mu članovi obitelji ostali pod čvrstom čizmom Kim Jong-unova režima. Puno bolja situacija nije ni u Uzbekistanu gdje moderni robovi rade na plantažama pamuka baš kao što su veći dio 19. stoljeća radili crnci hvatani u Africi te dopremani na plantaže u Sjevernoj Americi.
Robovski rad na plantažama pamuka u Uzbekistanu nastavlja se iako tamošnja vlada poduzima neke korake kako bi to spriječila, poput boljeg nadzora vlasnika plantaža. No u situaciji kada profit diktira uvjete života u modernom svijetu, sve je više onih koji misle na brzu i dobru zaradu, pri tome ne hajući koga sve na tom putu uništavaju i iskorištavaju. U takvim situacijama najprije stradaju oni najranjiviji, žene i djeca. I jedne i druge tjera se na prisilni rad, prisilne brakove i seksualno ropstvo, a korištenje djece vojnika može se vidjeti na gotovo svim trenutačnim svjetskim ratištima. Ima ih u Afganistanu, Indiji, Tajlandu, za svoje opskurne ciljeve voli ih koristiti i ISIL, koji je djecu počeo regrutirati ne samo kao vojnike nego i kao bombaše samoubojice.
Azija i Pacifik najpotlačeniji
Prema podacima fondacije Walk Free, dvije trećine od 48,5 milijuna modernih robova danas žive na azijsko-pacifičkom području, koje obuhvaća teritorij od Afganistana na zapadu, Mongolije na sjeveru pa sve do Novog Zelanda na jugoistoku. Na tom području živi 30,4 milijuna modernih robova, a tjera ih se na prisilni rad u poljoprivredi te izradi cigli, često se iskorištavaju u tekstilnoj industriji, a djeca se osim za ratove koriste i za prisilno prosjačenje. Naravno, problem su i prisilni i dječji brakovi, što je specifičnost Indije, Bangladeša, Pakistana, Nepala i Indonezije.
O kolikom je problemu riječ možda se najbolje može iščitati iz podataka UN-a koji procjenjuje da će na području južne Azije od 2010. do 2030. čak 130 milijuna djevojaka prisilno ući u brak. A što se događa kada se država miješa u obiteljski život svojih građana te to područje uređuje restriktivnim zakonima vidi se iz primjera Kine, koju je politika jednog djeteta dovela do manjka žena. Kinezi taj problem rješavaju “uvozom” žena iz Kambodže, Vijetnama i Sjeverne Koreje. No problem je što većina tih žena u Kinu ne dolazi svojom voljom, već kao žrtve trgovine ljudima.
Mladim djevojkama obećava se bolji život, a kada stignu na odredište oduzmu im putovnice te ih tretiraju kao robu koja ima prodajnu cijenu. Na žalost, nisu rijetke situacije i da obitelji prodaju svoju djecu, bilo za prinudne brakove bilo za seksualno roblje, jer je to ponekad jedini način da se izvuku iz stravičnog siromaštva. Moderno ropstvo postoji i u Europi, koju se, globalno, smatra sigurnim i lijepim mjestom za život. No iako Europa u svjetskim razmjerima ima najveću stopu prevencije protiv modernog ropstva - za Hrvatsku je pohvalno što je među prvih 10 zemalja čije vlade najviše ulažu u borbu protiv modernog ropstva - u njoj ipak živi 1,2 milijuna modernih robova.
Riječ je uglavnom o ljudima koje se prisiljava na besplatni i prinudni rad te seksualno ropstvo, a zanimljiv je i podatak Eurostata da su državljani EU unutar Europe u 65 posto slučajeva žrtve tzv. trafikinga, trgovine ljudima. Riječ je uglavnom o državljanima Rumunjske, Bugarske, Litve i Slovačke, a neeuropske žrtve trafikinga uglavnom dolaze iz Nigerije, Kine i Brazila.
Romi najranjiviji narod
U 80 posto slučajeva žrtve trafikinga su žene, a među njima najviše je Romkinja koje u pakao seksualnog ropstva često uvode njihovi najbliži, i to primjenom sile. Romi su u izvješću fondacije Walk Free istaknuti kao najranjiviji i najmarginaliziraniji narod koji živi u Europi. Ističe se da su Romi zbog siromaštva i nemogućnosti pristupa javnim službama ponekad prisiljeni i svoju djecu prodavati u roblje, a djeca se potom koriste za prisilno prosjačenje i krijumčare u druge zemlje. Zanimljivo je da su kao jedan od problema s kojima se posljednjih godina Europa susreće istaknuti i prisilni brakovi, što se povezuje s problemima povećane imigracije, a zemlje u kojima je taj problem detektiran su Slovačka, Bugarska, Španjolska, Njemačka i Velika Britanija.
Velika Britanija je 2015. prvi put sudski procesuirala nekoga zbog prisilnog braka, a zakon koji to regulira donesen je 2014. Organizacije koje se bave tom problematikom prijavile su da je 2015. na području Europe bilo 329 žrtava mlađih od 18 godina koje su prisiljene na udaju, a još 427 žrtava prisilnog braka bilo je u populaciji između 18 i 25 godina. Psihologinju Mirjanu Nazor pitali smo kako se uopće oduprijeti modernom ropstvu odnosno može li čovjek sam utjecati na svoju sudbinu u takvim situacijama ili je u ljudskoj prirodi da se prepusti bespomoćnosti.
– Teško je to generalizirati. Među ljudima koji se nađu u takvoj situaciji veći je dio onih koji su se s time pomirili. Misle da su bespomoćni i ne pokušavaju naći izlaz iz te situacije jer im se čini da ni na što nemaju utjecaja. No s druge strane ima ljudi koji su svjesni da je njihovo ropstvo privremeno, da će prestati za dan, mjesec ili godinu pa pokušavaju izaći iz svega – kaže M. Nazor.
Među modernim robovima, pa i u Hrvatskoj, poveći je broj onih koji, primjerice, rade, a ne primaju plaću. No ljudi se usprkos tome ne bune, a M. Nazor kaže da razlog tome što se ljudi ne bune ni za upola manje opasne stvari.
– Ne reagiramo jer nemamo kulturu zauzimanja za sebe. Trebali bismo se pokušati izboriti za svoja prava, a ne pognuti glavu. Postoje legalni načini borbe. Može se raspravljati jesu li ti legalni načini borbe učinkoviti, no mislim da se uvijek treba pokušati izboriti za sebe – zaključuje M. Nazor.
Koja idiotarije jebo te život...