Komunikologinja Sandra Rukavina žrtva je obiteljskog nasilja, a o zlostavljanju je odlučila javno progovoriti.
– Teško je priznati da ste vi žrtva obiteljskog nasilja, a jeste li vi karakterno jaka ili slaba žena, to je u ovom momentu nebitno. Ulazite u jedan krug u kojem se ne snalazite jer prvotno doživite šok, a onda iza tog šoka doživite onaj osjećaj srama jer ne možete o tome govoriti, ne hodate po cesti i ne govorite ''muž me tuče'' – rekla je za HRT.
Više se i ne sjeća kada ju je suprug prvi put udario. Pokušala je razgovarati s njim, no svaki bi razgovor vodio u novu svađu i nove udarce. Vjerovala je da će se to promijeniti kada dođu djeca...
– Nikada nisam imala osjećaj da mu je žao, nikada nije ni rekao ''žao mi je''. To je u njegovoj glavi bio način da ispolji svoju nervozu, neke svoje frustracije, neke svoje dvojbe, ne znam što, ali nikada nije rekao da mu je žao. Nekoliko puta se događalo da sam ja nazvala na posao i rekla da neću doći zbog popucalih kapilara na licu, masnica itd., ali kad si u krugu tog pakla to smatraš zapravo normalnim. To je nešto što trebam sakriti, nešto o čemu trebam šutjeti jer ne mogu doći na posao i reći istukao me muž, to je neprihvatljivo – dodaje ona.
Kaže kako u početku nije mogla nikome reći što se događa.
– Jesam dosta liberalna i otvorena, no po pitanju braka i međuljudskih odnosa sam dosta konzervativna. Kroz taj prvi period sam gledala kao dio koji žena mora proći kako bi sačuvala svoj brak, kako bi imala neki bolji odnos danas-sutra s mužem... No, to se nije dogodilo – kaže ona.
U jednom trenutku otišla je u crkvu zatražiti savjet svećenika.
– Dobila sam odgovor da bih trebala to malo istrpjeti jer žena drži četiri ćoška kuće i ako je on malo nervozan, trebala bih mu dozvoliti da svoju nervozu istrese na mene, a onda kasnije nikada više ne dozvoliti da bude nervozan pa će se to prestati događati – govori Sandra.
Zlostavljanje je, kaže, trajalo predugo.
– Čekate dok to ne završi, a u jednom trenutku pukne. Kod mene se dogodilo to da sam pokupila dvoje djece i izišla iz stana – prisjetila se.
To je bio 2. lipnja 2006. godine, a otišla je sa sinom starim tri godine i kćeri od dva i pol mjeseca.
– Moje iskustvo sa sustavom bilo je grozno. Naišla sam na puno zatvorenih vrata – kaže.
Suprugu je darovnim ugovorom prepisala svoj stan, dopustila mu je da viđa djecu kada god je to želio, no ništa se nije promijenilo.
– Počela sam doživljavati još veće maltretiranje. Na primjer, uzeo bi dijete i rekao da ga više nikad neću vidjeti – kaže.
VIDEO Ispovijest zlostavljane žene
Širite tezu o obiteljskom nasilju, kako bi opravdali razne udruge koje su se uhljebile na državnoj sisi zbog Istambulske i sličnih izmišljotina. Kao da će to nasilje prestati ako se netko izjada ili izlaže u medijima. Kome nije dobro u braku nek se razvede.