Na osnovi zakona o suradnji s Haaškim sudom, Hrvatska je bila potpuno
otvorila sve svoje državne, vojne i arhive Ureda predsjednika na
Pantovčaku. Računa se da su tužiteljima otišle stotine tisuća raznih
dokumenata, uključivo i onih najpovjerljivijih. Samo iz Ureda
predsjednika otišlo je 666 transkripata. Jedan od njih, tonski zapis
famoznog sastanka na Brijunima, održanog 31. srpnja 1995., a na kojemu
je dogovorena strategija HV-ova napada i operacija Oluja, dokazni je
materijal tužiteljstva. Na njemu tužitelji temelje tezu o “Udruženom
zločinačkom pothvatu”.
Rezultiralo skandalom
Transkripti su izazvali veliku pozornost i hrvatske javnosti, a sve je
rezultiralo skandalom. Utvrđeno je da je ona znamenita Tuđmanova
rečenica: “Da Srbi praktično nestanu...”, svojevrsni falsifikat jer
nije zvučila tako nego je istrgnuta iz konteksta. Tužitelji ili oni
koji su “kreirali” zapise namjerno nisu davali ostatke rečenica,
stvarajući tako dojam da je riječ o “krvoločnom” obračunu s narodom i
najavi etničkog čišćenja Srba.
U travnju prošle godine HTV, Večernji list i neki drugi mediji objavili
su dio zapisa s Brijuna s “kontekstom”. Famozna Tuđmanova rečenica,
ustvari, glasila je ovako; (govori o načinu izvođenja Oluje):
“Riješiti, na koji način? To je sada tema naše današnje rasprave. Da
nanesemo takve udarce da Srbi praktično nestanu, odnosno da ono što
nećemo odmah zahvatiti da mora kapitulirati u nekoliko dana...”
Da Tuđman misli na vojsku, jasnije je u citatu kada, umjesto “Srbi”,
kaže “srpske snage”: “Prema tome, nije nam glavna zadaća Bihać nego je
nanošenje na nekoliko pravaca takvih udara da se srpske snage više ne
mogu oporaviti, nego da moraju kapitulirati.”
Bez obzira na to što su mediji objavili ovakve “ispravnije”
transkripte, daljnje analize tonskih zapisa utvrdile su kako su
neautentični zbog – zamjene govornika (miješanje izjava Gotovine,
Domazeta, Zagorca i sl.), a tonske su analize utvrdile da je snimano na
dva mjesta, negdje s cvrčcima, odnosno negdje bez njih. Ovo s cvrčcima
publici je bilo posebno zabavno, no stručnjaci za audiosnimke tomu nisu
pristupili na takav način.
Sudionici sastanka
Neki od sudionika sastanka javno su transkripte proglasili
“falsifikatom”, a dr. Miroslav Tuđman, i sam sudionik sastanka na
Brijunima, poslije i šef obavještajnih službi, ustvrdio je da je “POA
još 2005. utvrdila da je riječ o krivotvorini”.
S obzirom na to da su transkripti ipak završili kao dokazni materijal
tužiteljstva, a i zbog činjenice da je hrvatsko Državno odvjetništvo
bilo potvrdilo njegovu autentičnost, jasno je da će se oko njih žestoko
ukrstiti koplja između tužitelja i branitelja.
Mjesto dokazivanja autentičnosti, konteksta i značaja tih tonskih
zapisa jest – sudnica. Suci će odlučiti o vrijednosti tih dokaza.
Tonski zapisi (svjedoci kažu da manjka 18 minuta snimke), govore i o
pažnji s kojom sudionici dogovaraju zaštitu snaga UN-a, na koji način
pobunjenicima negdje reći koji su im putovi otvoreni za povlačenje, o
otvaranju “džepova” za izbjeglice... Zapovjednici tvrde da “mi možemo
jako precizno, ovog trenutka, djelovati po Kninu, bez da ciljamo
vojarnu, u kojoj se nalazi UNCRO”.
Stručnjaci, primjerice, drže da rečenica “Knin možemo razoriti u
trenutku” može biti bliska naumu tužitelja, ali, u stvarnosti, na sudu
je važnija činjenica da se “najava” nije dogodila i da Knin nije
“razoren”.