Polovicom 5. stoljeća čarobnjak Merlin od tadašnjeg je vladara Britanskih otoka dobio zadatak da napravi neku vrstu grobnice u kojoj će se pokapati budući kraljevi i kraljice. Trebalo je to biti, osim izgledom monumentalno, i mjesto posebnoga duhovnog značenja. Merlin se dosjetio kako na planinama u Irskoj postoji golemo magično kamenje koje će savršeno poslužiti za tu svrhu, pa mu je kralj dao više stotina svojih ljudi kako bi se dopremili na područje današnje Engleske.
Čarobnjaka je zabavljalo gledati kako cijela sila vojnika uzaludno pokušava pomaknuti kamenje s mjesta, ali im se nakon nekog vremena ipak smilovao te im pomogao magijom. Kamenje su ukrcali na brodove i prevezli na susjedni otok, a na kraju su od njega napravili mjesto koje cijeli svijet danas poznaje kao Stonehenge.
Razni teoretičari zavjera
Naravno, ovo gore je tek jedna od legendi o nastanku kultne strukture čiji su kameni blokovi teški i po dvadesetak tona, a upravo zbog njihove veličine nije niti čudo da znanstvenike, ali i obične ljude, zanima kako je to neka tamo civilizacija još prije 4500 godina uspijevala dizati i pomicati takve kamene gromade. Iako ćemo odgovor na to pitanje morati pričekati još neko vrijeme, ove srijede smo zahvaljujući Davidu Nashu, geomorfologu i profesoru sa sveučilišta Brighton saznali da kamenje ipak, suprotno legendi, nije dopremljeno s irskih planina, nego s nalazišta West Woods na rubu područja Wiltshire Marlborough Downs udaljenog 25 kilometara od samog Stonehengea.
– Ovime je riješena jedna od najvećih tajni ovog lokaliteta jer sada, kad znamo odakle su ti kameni blokovi dopremljeni, ostaje nam još samo istražiti kojim su putem doneseni, a time ćemo već biti i nadomak otkriću na koji su to način naši preci činili, što će možda na neki način biti i tužno jer ćemo “ubiti” jedan svjetski misterij koji je stoljećima bio inspiracija raznim teoretičarima zavjera – kazao je za britanski Guardian profesor Nash, čiji je tim do ovog otkrića došao praktički sretnom igrom slučaja.
Prije dvije godine javio im se Robert Phillips, koji je još tijekom 1950- ih radio na konzervatorskim radovima koji su provođeni na lokalitetu. Za vrijeme tih radova umetali su se metalni potpornji u neke od napuklih kamenih blokova (sarsena), a Phillips je na dar kao suvenir dobio uzorak jezgre jednog od napuklih megalita. Uzorak je uzeo sa sobom kad je emigrirao u SAD 1977. godine živeći otad u New Yorku, Illinoisu, Kaliforniji i naposljetku na Floridi, ali ga je, igrom slučaja samo godinu dana prije smrti, odlučio vratiti u Britaniju.
Nasumična usporedba
Istraživači su analizirali fragmente uzorka kako bi utvrdili geokemijski otisak sarsena iz kojeg je uzorak izdvojen, a zatim su ga uspoređivali s dvadeset nasumično odabranih kamenih lokaliteta koji se nalaze u krugu od stotinjak kilometara oko Stonehengea.
– Nismo se uopće nadali da ćemo pronaći mjesto s kojeg su sarseni dopremljeni, više smo nekako mislili kako ćemo neka mjesta eliminirati i zatim u idućim godinama nastaviti potragu, tako da smo i mi ostali jako iznenađeni. Odgovor nam je cijelo vrijeme bio pod nosom, ali očito od drveća nismo vidjeli šumu – objasnio je profesor Nash.
Doduše, potvrđeno je kako s tog lokaliteta potječe 50 od ukupno 52 sarsena od kojih je sagrađen Stonehenge, a za lokacijom s koje su stigla posljednja dva još se traga. Druga vrsta kamenja koja čini unutrašnji krug Stonehengea dosta je manja od sarsena i u prosjeku teži između 2 i 4 tone, a još prije stotinjak godina otkriveno je kako je ona dopremana s 240 kilometara udaljenih brda u današnjem Walesu.
I onda, kak su ga nosili, postavljali, odakle izračuni???