“Dva dječaka - tako vam svemogućeg Boga - iz nedavnog modruškog plijena otkupljenoa su od Turaka za cijelih 6 vagana zobi, treći dječak za jedan vagan, a četvrti za pogaču.” Ova rečenica potječe iz govora modruškog biskupa Šimuna Kožičića Benje, koji je 1516. godine u Rimu izgovorio pred papom Leonom X.
Kožičić nije govorio samo o ratu s Osmanlijama, već prije svega o njegovim posljedicama. Hrvatski su krajevi desetljećima bili izloženi napadima, stanovništvo je odvođeno u roblje, a čitava su područja ostajala opustošena. Stoga se u govoru nije fokusirao samo na vojne uspjehe ili poraze, već i na odgovornost tadašnje kršćanske Europe. Dok europski vladari nose naslove branitelja i zaštitnika kršćanstva, Kožičić podsjeća, na hrvatskom krajištu vode se stvarne borbe i da stvarni ljudi ginu i završavaju u zarobljeništvu. Postavlja stoga jednostavno pitanje, čemu zlato, raskoš i bogatstvo ako se njima ne mogu spasiti ljudi? Kao primjer naveo je sudbinu djece zarobljene u jednom osmanskom pohodu na Modruš.
Dvojica su otkupljena za šest vagana zobi, treći za jedan vagan zobi, a četvrti za običnu pogaču. Time je želio pokazati da su se mnogi zarobljenici mogli spasiti uz vrlo skroman otkup, kada bi za to postojala volja i ne osobito velika sredstva. A takvih je slučajeva doslovno bilo na tisuće i tisuće. Na kraju govora upozorio je da bi, nastavi li pomoć izostajati, hrvatsko stanovništvo zbog siromaštva i neprestanog rata moglo biti prisiljeno sklapati sporazume s Osmanlijama ili čak ratovati na njihovoj strani. To nije bila politička prijetnja, nego procjena čovjeka koji je dobro poznavao stanje na hrvatskom pograničju. Kožičićev govor jedan je od najvažnijih hrvatskih političkih govora ranoga 16. stoljeća. No, u tom maestralnom i potresnom govoru meni se najdublje urezala upravo rečenica iz naslova, dramatična i, nažalost, istinita, jedna od onih koja vrlo konkretno svjedoči koliko je malo tada vrijedio život najslabijih na hrvatskom krajištu. Ostavilo je to strašne demografske, civilizacijske, a rekao bih i psihološke posljedice koje se osjete do današnjih dana, bili mi toga svjesni ili ne.