Bilo joj je samo 14 godina i trebala je biti zaigrano dijete na pragu života. No dok su njezini vršnjaci uživali u roditeljskoj ljubavi i pažnji te toplini doma, njezin je život bio pravi pakao. Jer njezin je otac bio monstrum koji se godinama psihički i fizički iživljavao na svojoj obitelji.
Majka je nije mogla zaštiti jer je i sama na svojoj koži nebrojeno puta osjetila bijes čovjeka za kojega se udala i kojemu je rodila dvoje djece. Brat je taj pakao napustio istog trenutka kad je postao svjestan da se može brinuti sam za sebe.
Slomljena višegodišnjim zlostavljanjem, djevojčica je pomoć potražila u državnim institucijama, naivno u svom dječjem srcu vjerujući da joj barem netko može pomoći pronaći izlaz iz tog pakla. No, birokaracija ne zna za ljudsku patnju i samilost.
Birokracija ju je šetala od jednih vrata do drugih. Jer školska pedagogica kojoj se obratila za pomoć mogla ju je samo uputiti u Centar za socijalnu skrb. A oni pak, zbog tromosti sustava i neadekvatnog zakona, koji više štititi nasilnike nego žrtve, nisu joj znali ni mogli pomoći. Jer bila je maloljetna i iako je to žarko željela, nije smjela otići od kuće.
Kap koja je prelila čašu dogodila se jedne noći kad je, sva u suzama, nazvala jednog od pomoćnika pravobraniteljice za djecu. Otac ju je opet divljački tukao, a nakon noći provedene u policiji, ništa se nije promijenilo. Otac je platio simboličnih 700 kuna kazne i za samo nekoliko sati ponovno je bio kod kuće. Njezin se život u paklu nastavio.
Premlaćivanje
Priču poput ove u Hrvatskoj bi moglo ispričati još 20.000 djece. Toliko ih je, naime, prema statistikama, na ovaj ili onaj način bilo zlostavljano od 1999. do 2003. godine. Alarmantna brojka napokon je mjerodavne natjerala na akciju.
Vlada je izradila nacionalnu strategiju zaštite od nasilja u obitelji za razdoblje od 2005. do 2007. godine. Prvi put, o tom gorućem problemu našeg društva zajedno su razgovarali predstavnici Vlade, nevladnih udruga i pravobraniteljstva za djecu i ravnopravnost spolova.
Brojke, koje su nakon dugo vremena, također prvi put, skupljene na jednom mjestu, bile su porazne jer je obiteljsko nasilje u porastu nevjerojatnih 50 posto.
Obiteljski odjeli
Nedavno donesena nacionalna strategija takve bi stvari u budućnosti trebala spriječiti. U njoj je jasno izrečeno što sve treba učiniti da bi se nasilnici uklonili iz obitelji. Lj. Matijević-Vrsaljko smatra da bi jedan od načina borbe protiv obiteljskih nasilnika bilo i osnivanje obiteljskih odjela pri sudovima, koji bi se bavili tom problematikom. Na takvim odjelima radili bi suci specijalizirani za obiteljsko nasilje, a ključna godina za uvođenje takvih odjela upravo je 2005.
Naime, od 1. siječnja 2006. na snagu stupa zakon prema kojem će sve ono što sada rade centri za socijalnu skrb doći na sudove. Ako se u idućih godinu dana ne osnuju odjeli koji će se baviti tom problematikom, sudovi će biti zatrpani i opet nismo ništa napravili. Postojeće zakonske odredbe o kažnjavanju nasilnika nemaju velikog učinka.
Postoje neki prijedlozi da se u preinakama zakona ide na to da obiteljko nasilje bude kazneno djelo. No kazneni postupak je sam po sebi trom i spor. Moje je mišljenje da je možda bolje u sadašnjem zakonu povećati novčane i zatvorske kazne, s obzirom na to da je prekršajni postupak ipak puno brži i operativniji kaže Lj. Matijević-Vrsaljko.
Iako donesena nacionalna strategija još uvijek nema financijsku konstrukciju, zaključeno je da svako tijelo koje će provoditi zadane mjere u svom proračunu mora predvidjeti sredstva za to.
Nasilnici se vraćaju
- Stvar je u tome da se posljednjih godina o obiteljskom nasilju puno više govori i piše te da je javnost više senzibilizirana za taj problem. Uvijek trebate računati na to da je još uvijek puno više neprijavljenog nego prijavljenog nasilja. Problem je što nasilje uglavnom prijavljuju žrtve i policija, a rijetko kad se dogodi da ga prijavi, primjerice, škola, liječnici ili centri za socijalnu skrb. Oni to ne rade, iako su dužni. Drugim riječima, i to je prekršaj za koji, koliko se ja sjećam, dosad nitko nije odgovarao. Očito je da je postojeća zakonska regulativa loša i da je treba mijenjati. Jer kakva vam korist od zakona koji ima mehanizme zaštite koji se ne mogu provoditi? Tako, primjerice, postoji mjera izdvajanja zlostavljača iz obitelji, no to se gotovo nikad ne dogodi. Nakon što plate prekršajnu kaznu, koja uglavnom iznosi oko 1000 kuna, nasilnici se vraćaju u obitelj i sve se nastavlja po starom kaže Ljubica Matijević-Vrsaljko, pravobraniteljica za djecu.
Do 10.000 kuna ili 60 dana zatvora
Prema Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji, nasiljem se smatra primjena fizičke sile i psihičke prisile, verbalni napadi, vrijeđanje, psovanje, grubo uznemiravanje i spolno uznemiravanje, uhođenje, fizički napad bez obzira na to ima li ozlijeđenih ili ne i sl. Zbog nasilja u obitelji počinitelj može prekršajno biti kažnjen novčanom kaznom u rasponu od 1000 do 10.000 kuna ili kaznom zatvora u trajanju od 60 dana. Ako počinitelj ponovi djelo, kažnjava se s najmanje 5000 kuna ili najmanje 15 dana zatvora. U praksi se najčešće počinitelji kažnjavaju sa 1000 kuna. Zakon predviđa i izricanje nekih zaštitnih mjera poput obveznog psihosocijalnog tretmana, što se gotovo uopće ne provodi. Nasilniku se može izreći i mjera zabrane približavanja žrtvi nasilja, obvezno liječenje od ovisnosti ili udaljavanje iz kuće.