Sjećanje na sreću više nije sreća, napisao je Lord Byron, ali sjećanje na bol je opet bol." Opće je poznato da na Balkanu slanina, češnjak, rakija i med liječe sve. Dodali bismo gotovo sve, rak, magareći kašalj, ugriz zmije, proširene vene, postoperativne komplikacije, zubobolju, ali ne i mržnju. Mržnja je postala DNK tih sve malobrojnijih naroda koje smo nekada nazivali Južni Slaveni. Tako je nedavno preminuli srpski rocker Bora Đorđević iz samo njemu jasnih razloga mrzio Slovence. Smjestio ih je u svoju poeziju, u raznorazne poskočice i doskočice o bečkim konjušarima koje su bile više tužne i ružne nego, kao što je to očekivao njihov autor, smiješne. A ništa nije nagovještavalo tu zbrdozdolisanu poeziju. Krajem sedamdesetih se u Beogradu pojavila Riblja Čorba, hard-rock sastav predvođen tim istim Borom koji je hrabro deklamirao svoje tekstove "bez dlake na jeziku". LP ploče, turneje, slava... E onda su došle devedesete. Pukli su "Dejvid Bovi i Pauci s Marsa" da bi se pojavio četnički vojvoda. I to prema nekim izvorima dupli. Nešto kao dupli vinjak. Onaj koji stoprocentno proizvodi glavobolju. Početak kraja. Hrabri junak jedne mladosti postaje kafanski klaun i strašilo. I tako je 1991. umro Bora roker, a pojavio se čovjek koji je ciničan, koji mrzi i koji kao i mnogi iz tadašnjeg nacionalističkog Beograda dokazuje sve i svašta. A posebno prostodušnost i dobrotu svoga naroda nasuprot urođene zlobe i lukavosti ostalih čimbenika koji su činili zemlju sa najrazvedenijom obalom na svijetu. Rakija odnosno alkohol upropastili su Edgara Allana Poea, Baudelairea, a da neće malog Boru iz Čačka. I tako je protest urbanog rock'n'rolla postao obična, svakodnevna, tako balkanska mržnja. Njegov jezik bez dlake malo je odebljao i sve se pretvorilo se u najobičnije blebetanje. No život uvijek, kažu u Bosni, "poravna" na kraju sve. Ove 2024. Borisav Bora Đorđević tjednima je umirao baš u Ljubljani, a ti bečki konjušari su mu se borili za život. Nesretna, kontradiktorna figura palog rokera umirala je od svojih ekscesa. Pretpostavimo alkohola. Baš kao i njegov omiljeni Josip Broz Tito, na tom istom mjestu nekih četrdesetak i više godina prije. Neko to odozgo vidi sve, zaključio bi treći slavni pokojnik, Đorđe Balašević.
Svaki pucanj u zadnjem ratu pravio je prostrijelnu ranu u sadašnjost, prošlost i budućnost. Poslije smo spoznali da nam ubija i sjećanja
Ovaj sadržaj je dostupan samo za Premium korisnike Večernjeg lista.
Pretplatite se na sadržaj s potpisom.
Susjedi uveli ograničenja, gužve krenule i u Hrvatskoj, Štern poručio: 'Imamo dovoljno goriva, ovo je glavni problem'
Kako bi ublažila financijski pritisak, Vlada je odlučila intervenirati ograničavanjem cijena. Zbog toga je i održan hitan sastanak užeg kabineta Vlade
Kekin: 'Većina građana želi smjenu HDZ-a i promjenu smjera države, a Možemo je u Zagrebu pokazao da zna upravljati javnim financijama'
'U Hrvatskoj danas većina građana želi promjenu. HDZ održava vlast žetonizacijom, a ne zato što postoji stvarna većinska podrška za ovakav smjer. Mi gradimo vjerodostojnu alternativu', rekla je Ivana Kekin
Proživljava li Trumpova Amerika u Hormuškom tjesnacu svoj 'sueski moment'
Trump očajnički prisiljava saveznike na vojno djelovanje u Hormuškom tjesnacu, ali nailazi na odbijenicu, što svjedoči o slomu njegove iluzije da SAD-u ne treba ničija pomoć i da sve može sam
Prva protestna ostavka otvara važno pitanje zašto se Trump reinkarnirao iz predsjednika mira u pokretača ratova
Što čini šalu smiješnom? To je često subverzija očekivanja
Sunovrat omiljenog svećenika sa zagrebačke špice: Mislilo se da živi kako propovijeda, a ispao čovjek od povjerenja Aleksandra Vučića
Opisivali su ga kao velikog čovjeka koji doista živi onako kako propovijeda, europskog intelektualca i zagovornika dijaloga, no nekadašnji zagrebačko-ljubljanski mitropolit, a danas patrijarh SPC-a zapravo je čovjek od povjerenja Aleksandra Vučića
Gdje su komentari, ako se smije pitati?