Zvonimiru Jurkoviću 46 je godina, bio je branitelj, kasnije aktivni vojnik, a sad je u mirovini. Sa suprugom Ankicom živi u Gornjem Kosinju, selu u ličkoj općini Perušić. Volio bi Zvonimir da njegov kraj posjećuje što više ljudi, da Kosinjska dolina kao nekoć oživi, pa bi zato i sam rado napravio kakav apartman i iznajmio ga turistima koji možda baš ovim putem žele ići od Kosinja do sat udaljenog Senja. Mogli bi k njemu svratiti i gosti koje zanima gdje se nalazila prva tiskara u jugoistočnoj Europi, u kojoj je 1483. tiskana prva knjiga na hrvatskom jeziku. Možda bi putnike namjernike oduševio kameni most preko rijeke Like sagrađen 1936. s valjkastim prorezima koji služe da se tijekom čestih poplava olakša protok vode. Siguran je da ima onih koji bi jednostavno htjeli uživati u netaknutoj prirodi i od domaćina kupiti vreću najboljeg ličkog krumpira... Ali, Ankica i Zvonimir Jurković u Gornjem Kosinju neće graditi ništa (barem ne legalno) jer njihovo selo, kao i susjedna Mlakva, zapravo – ne postoji. Umjesto dva mjesta u kojima po zadnjem popisu stanovništva žive 183 duše, u prostornom planu općine ucrtano je akumulacijsko jezero jer se ovdje već jako dugo planira izgradnja hidroelektrane Kosinj. Ta bi HEP-ova investicija, kako se mnogo puta ponovilo, riješila problem plavljenja ovoga kraja, znatno povećala proizvodnju energije, doprinijela boljoj vodoopskrbi u Hrvatskom primorju, otvorila nova radna mjesta, oživjela turizam... Ali, hidroelektrane nema. U selima koja ne postoje “samo” su ljudi kojima ova birokratska zavrzlama otežava ionako težak život. Jer, to što njihovih sela nema znači da nema ni građevinskih dozvola, nikad nisu dobili vodovod, ne mogu dići hipotekarni kredit, a tržište nekretnina ovdje je potpuno mrtvo jer nitko nije lud kupiti kuću koja će sutra možda biti potopljena. Sve to rezultiralo je odlaskom mladosti, propadanjem imanja i besanim noćima onih koji su ostali jer – hoće li ih potopiti ili ne, agonija je s kojom se ovdje budi i liježe već pet desetljeća. A ljudima nitko ne govori kada će, i kako, biti okončana.
Ne vjeruju svi načelniku
– Ma ovo je grozno. Trinaest godina načelnik sam općine, skroz sam na strani tih ljudi, ali ne mogu napraviti ništa. Čuo sam da će im nuditi četiri kune po četvornom metru, to je Bogu za plakat. Mislim da cijena ne bi smjela biti ispod 4-5 eura. Ali, ovdje je problem što oni nisu vlasnici svojih kuća, odnosno što gruntovnih knjiga nema. Dok se knjige ne srede, mještani neće moći do novca u slučaju isplate odštete i dogodit će se ono što se dogodilo pri gradnji autoceste kroz Liku. Zbog nesređenih papira ni dan-danas 70 posto ljudi nije moglo uzeti svoj novac i on se još uvijek nalazi na posebnom računu. Kad u Kosinj dođu oni koji su se odselili u Zagreb, govore mještanima: “Ivan vas potapa”. Ne potapam ja nikoga, pomažem tim ljudima i pomagat ću, iako ima i onih koji nikad nisu glasali za mene. Taj kaos teret je za cijelu općinu Perušić. Ovdje je ‘71. bilo 30.000 ljudi, a sad nema ni tri tisuće – kaže općinski načelnik Ivan Turić. Ali, ne vjeruju svi načelniku.
– Ne znam kao bih to drukčije nazvao osim laganjem – govori Pavao Klobučar, Kosinjanin sa zagrebačkom adresom. Klobučar se potkraj 90-ih bio vratio u svoje selo, kupio stado ovaca i htio ovdje izgraditi kuću i gospodarske zgrade. No nije mogao dobiti kredit jer nije mogao dobiti građevinsku dozvolu: – Išao sam u Općinu, oni su me poslali u Županiju, a tamo su mi kazali da dozvole nema jer je Kosinj buduća akumulacija. Kad dođeš u Općinu, samo obećavaju, a kad dođeš drugi put, šeću te od vrata do vrata. I ništa. Siguran sam da bi ovdje bilo barem 30 posto stanovnika više da je situacija normalna, da se izmijeni prostorni plan. Ovako, Kosinj nema baš nikakvu perspektivu. A općini odgovara da se sela potope jer će od HEP-a dobivati rentu – uvjeren je Klobučar.
– Kad treba nešto platiti, onda nas ima. Evo, sad plaćamo i slivne vode. A mi pod jezerom – kaže Zvonimir Jurković.
– Živimo kao Spužva Bob – domeće njegov sumještanin, 24-godišnji Josip Pintar smijući se kad ga pitamo tko je u ovoj kosinjskoj Bikini Dolini lignja Kalamarko. Josip svaki dan odlazi na posao u 30-ak kilometara udaljen Gospić, no u Gornjem Kosinju ima obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo i u izboru Večernjeg lista i Ministarstva poljoprivrede ove je godine proglašen najboljom mladom nadom u poljoprivredi. Josip je posadio polje batate prvo u Lici, sadi krumpir, ima ovce i angus-goveda. Htio bi se prijaviti za dodjelu sredstava iz fondova EU. Ali tko može europskim fiškalima objasniti da njegova sela i ima i nema, da građevinske dozvole nema ni za svoj krov nad glavom i da je sigurno neće dobiti za gospodarske objekte.
– Ujak Stipe cijeli je život radio u Njemačkoj. Htio se vratiti ovamo 90-ih i u selu praviti kuću. Rekli su mu da nema šanse jer se svi selimo – kaže Ankica Jurković.
– Ako već moramo ići, bolje je dok smo mlađi. Iako, ne bih ja nikud odavde – govori njezin suprug gurajući ispred sebe tačke s drvima za ogrjev. Bude li ovdje akumulacija, imanja Jurkovićevih više neće biti. Voda će potopiti i crkvu svetog Antuna Padovanskog iz 1692., a groblje će biti premješteno. Mještani kažu da se spominjalo da će svi mrtvi biti premješteni u zajedničku grobnicu i da im ne pada na pamet na to pristati.
Zaveli su nas, ljudi su zbog selidbe zapustili kuće. Ja ne bi iša odavde. Tu sam se rodio, tu želim i umrijeti
– Moj će ćaća biti tamo di ja hoću, a ne di oni kažu – ljuti se seoski poštar Niko Pintar pa izgovara da su od ovdašnjeg življa vredniji – šišmiši: – Njih se prebrojava i pazi da koji ne nedostaje, a mi živimo od danas do sutra. Svake četiri godine pred izbore k nama dođu političari, a rješenja za ovu našu situaciju nema. Stari bi se ljudi odselili odavde k djeci. A nisu ni svjesni da će ih djeca poslati u dom. Svi samo ponavljaju da ovdje nema života. Pa kako nema? Samo treba raditi. Mi ne želimo ići odavde i nešto se mora učiniti. Naši ljudi koji su 60-ih iz Kosinja otišli raditi u Njemačku da bi nešto stekli, sada grade kuće po Zagorju jer tu ne mogu. I zato naše selo propada – izgovara poštar sjedajući na motor, da raznese račune stanovnicima doline. U Gornjem Kosinju gradnja je dozvoljena, objašnjavaju nam mještani, samo na starim temeljima. Poštar Niko ima dvojicu sinova, Josipa i Tomislava, i novu je kuću sagradio na novim temeljima, naravno bez papira. Za legalizaciju bi im, računa Nikina supruga Kristina, trebalo oko 50.000 kuna: – Guraju te da legaliziraš, al’ čemu kad ne postojiš – kaže.
Sve i da plate, pitanje je bi li taj novac mogli izvući natrag. Dođe li do iseljavanja, i Pintarovi, ali i svi oni koji su kuće gradili bez dozvola pitaju se kako će im uopće biti isplaćena naknada, odnosno hoće li za svoje domove bez papira dobiti išta ili ništa.
– Bome pravim na svoju ruku, a što ću? Stara se sušara za meso srušila i sad zidam novu – izlijevajući beton govori nam Dragan Prša zvani Paja kojemu je u pomoć u nelegalnoj gradnji došao šurjak Josip Jovanović iz Gospića.
– Zaveli su nas, ljudi su zbog selidbe zapustili kuće. Ja ne bi iša odavde. Tu sam se rodio, tu želim i umrijeti. Budem li mora, samo ću se dić malo poviše tog jezera. Da će biti selidbe, vjerovat ću tek kad s računa dignem kunu – izgovara Paja nastavljajući sa započetim poslom.
– Govore da nas nema, da smo jezero, a pogledaj tamo. Eno škole, eno dice – sjedeći ispred diskonta pića u vlasništvu Vjenceslava Jugovića ponavljao je Josip Podnar zvani Šojka.
– Radio sam u Zagrebu 23-24 godine, bija u ratu, a sad sam na socijali od 800 kuna. Glumio sam u Kinu Lika, a Dalibor Matanić me nije pozvao na premijeru – na brzinu se predstavlja. U školi prema kojoj pokazuje održava se nastava do osmog razreda. Društvo na terasi Jugovićeva diskonta na brzinu računa da je u školi petnaestak đaka. I 28 zaposlenih.
– Tako ti je to. Ovdje je i Gornji Kosinj dolje, a Donji Kosinj je gore. K’o da je bio pijan onaj k’o je postavlj’o table – upozorava Šojka na činjenicu da je Donji Kosinj zapravo gore, a Gornji Kosinj dolje. Na terasu diskonta u kojem se dnevno izda samo 50-ak računa, a na većini je gazda Vjenceslav uspio zaračunati tek dva piva, stigla su i dvojica muškaraca iz Donjeg Kosinja. Oni u svom selu, kažu, imaju vodovod. Al’ nemaju pivo pa su zato došli. A mogu biti i opušteni jer ni u kakvom planu i programu potapanja nisu.
Šljive u papire sadili olovkom
– Mi smo ovdje zadnja kategorija. Nemamo ustavno pravo na život. Evo, išao sam u banku da podignem hipotekarni kredit i zamijenim krov. U banci kažu: “Ne može, vas nema”. Pita me sanitarna inspekcija kad sam pokazao šternu, u kojem stoljeću mi ovdje živimo. Izgleda da u 19., k’o neki praljudi. Imam hidrofor koji se kvari, zbog hidrofora trošim struju, i tako ukrug. U selu nema liječnika, najbliži je u Perušiću u kojem se krv vadi utorkom, od 7.30 do 8 sati. Za Perušić i Gospić ima jedan autobus dnevno, u deset do šest, a vraća se u 15.15 sati. Karta je 40 kuna u jednom smjeru. Prije ja autom dođem u Zagreb i natrag nego što onaj tko nema auta dođe iz Perušića s vađenja krvi. Najbolje bi bilo da nas puste na miru, da normalno živimo – kaže 48-godišnji Jugović od čijeg se diskonta malo dalje nalazi pošta neobičnog radnog vremena: od 8 do 11, od petka do nedjelje. Kažu nam da je ovdje zaposlena službenica iz Gospića, a da poštar Niko svako jutro mora u 23 kilometra udaljeni Perušić po poštu koju će kasnije dijeliti po kućama. Na prilazu jedne od kuća vidimo parkirani automobil i četvero mladih ljudi s kartama i fotoaparatima u rukama.
– Ne možemo davati nikakve izjave. Za našeg vlasnika obavljamo inventarizaciju, popisujemo kuće i gospodarske zgrade. Ne radimo nikakve procjene – objašnjava nam jedna djevojka. Sva sreća da s aparatom nije nabasala na Nadu Živko, umirovljenicu rođenu u Garešnici, a odraslu u Sloveniji, koja sa suprugom Andrijom živi na relaciji Njemačka – Gornji Kosinj. Neki dan joj je, govori nam Nada, nenajavljeno upao u dvorište mladić s aparatom, slikao kuću i okoliš pa ga je umalo najurila. Sutradan su se, kaže, oko kuće vrzmali dečki koji su rekli da su tu zbog kopanja za nove telefonske kablove: – Kako to da ljudi ne mogu dobiti dozvole za gradnju, a operatori mogu – čude se supruzi Živko.
Proljetos su im, kažu nam u Gornjem Kosinju, bili anketari s Instituta Ivo Pilar. Imali su tri vrste anketa; za one koji žive ovdje, za ljude iz okolnih naselja i za vikendaše. Pitali su ih što je za njih bolji život, žele li se odseliti, što bi radili da brana pukne... Kakvi su rezultati ankete i što zapravo s njima, nitko im nije javio: – Sve je to ništ’ ni s čim – komentira Josip Pintar dok hodamo prema njegovoj susjedi, 25-godišnjoj Ani Jurković, diplomiranoj ekonomistici. Ta bi djevojka htjela ostati u svom rodnom selu, ima pregršt ideja što bi ovdje mogla raditi, samo kad bi se konačno Gornji Kosinj našao u prostornom planu i počeo postojati. I, eto, dogodi se tako da te u životu zadesi nevolja i moraš napustiti ognjište jer si se rodio na krivom mjestu, onom koje je zajedno s tvojim uspomenama potopljeno i pretvoreno u akumulacijsko jezero. Otareš sa sebe bijedu koja te snašla, kreneš ispočetka, ni ne pomišljajući da bi ti se ikada više moglo dogoditi isto. I – prevariš se. K’o što se prevario 84-godišnji Petar Glumičić. Na mjestu na kojem je već više od četiri desetljeća akumulacijsko jezero Kruščica nekoć je bio njegov dom. Imao je kuću, zemlju, voćnjake sa 700 stabala šljiva... Od odštete što ju je dobio kupio je kuću i zemlju u tri kilometra udaljenoj Mlakvi, selu za koje tih 60-ih Petar nije ni slutio da će biti predviđeno za potop.
– Mogu me odavde iselit jedino u Albaniju – kaže starina naslanjajući se lijevom rukom na drveni štap.
– Svaka je država bila lopov. I bit će. Kad su nas iseljavali iz Kruščice, plaćalo se kako kome pa sam ja dvi i po godine sudova sa Senjom. Drugima su bezdan jame računali k’o bunare, a šljive im u papire sadili olovkom, a meni nisu priznali ono što sam im’o – izgovara dok stojimo ispred jezera koje je progutalo njegovu rodnu kuću.
– Meni je bilo bolje u Kruščici nego u Mlakvi. Pa bio sam mlađi. A bilo je i naroda, im’o si đe otić i sjedit na prelu. A danas sve bijeda i sirotinja, ne znaš đe je veća. Znam da ti ja odavde neću, mogu me odnijeti samo 500 metara dalje od kuće – izgovara razvlačeći usta u osmijeh, da mu se vidi jedini zub. Tih pola kilometra od kuće, kamo je jedino voljan otići, nalazi se pravoslavno groblje na kojem već 17 godina počiva Petrova supruga. Ako ih budu potapali, potopit će i groblje. I hram Rođenja Presvete Bogorodice te spomen-kosturnicu s ostacima 286 građana srpske nacionalnosti ubijenih u 2. svjetskom ratu. Kad se sve to dogodi, Petar Glumičić vjeruje da ga više neće biti. A onda ga mogu preseliti i u Albaniju...
>> Prvašić Mihajel sam je u razredu, a najviše mu nedostaju – prijatelji