Vršnjačko je nasilje posljednjih dana i mjeseci toliko uzelo maha da je teško i pobrojiti sve evidentirane slučajeve u kojima su skupine djece, među kojima su često i maloljetnici, bez ikakvog razumnog povoda napadale pojedince ili čak i skupine druge djece. Tako je bilo od slučajeva napada djece po gradskim kvartovima na igralištima do nedavnih napada u Zagrebu, gdje su na meti nasilnika bili učenici iz Dalmacije. Nasilje se događa diljem Hrvatske, a posljedice su toliko brutalne da napadnuti završavaju u bolnicama s težim ozljedama. Zbog porasta nasilnog ponašanja u društvu zabrinute su i pučka i pravobraniteljica za djecu Helenca Pirnat Dragičević, koja upozorava na porast nasilja među djecom, a vidi ga kao odraz porasta nasilja i netrpeljivosti u društvu.
– Posljednje slike nasilja s ulica hrvatskih gradova izazivaju zabrinutost, tim više što u incidentima i sukobima sudjeluju djeca i mladi. Posebno je zabrinjavajuće to što je sve više slučajeva nasilja koje se pojavljuje kao kombinacija različitih oblika nasilja: od fizičkog, verbalnog, seksualnog do virtualnog – kaže Pirnat Dragičević te dodaje da i statistika navodi da je lani zabilježeno čak 44 posto više nasilja u školama nego 2023. godine.
Gdje smo kao društvo zakazali: zašto se nasilje ponavlja i postaje sve češće, gdje je nestala empatija, strah od kazni? Gordanu Buljan Flander, kliničku psihologinju i psihoterapeutkinju koja desetljećima radi s djecom, te Lanu Petö Kujundžić, sutkinju na Visokom kaznenom sudu i predsjednicu Udruge sudaca za mladež i obiteljskih sudaca, ovakva situacija ne čudi: kažu, događa se ono za što se godinama "pripremao" teren tako da je sustav koji bi trebao pružiti zaštitu i kontrolirati obitelj obezvrijeđen, pa se ne reagira na vrijeme, a trebalo bi još od vrtićke dobi, čim se kod djeteta primijeti sklonost nasilju. Nekada se već tada, kažu stručnjakinje, počelo rješavati problem, nastojalo se vidjeti što se događa u obitelji i odmah se počelo pomagati. Nedostaje stručnjaka, smatra sutkinja Petö Kujundžić, na svim razinama u sustavu koji bi prepoznali rizična ponašanja na vrijeme, a nedostaje i podrške unutar sustava, smatra Buljan Flander, kako bi stručnjaci mogli nezavisno djelovati.
– Već kod prvog agresivnog ponašanja sustav mora reagirati, čak i do te mjere, ako treba, i oduzimanjem roditeljskog prava u slučaju da roditelji nisu u stanju ili ne žele surađivati u ispravnom odgoju djeteta. Usto, u društvu je danas sve više nasilja: od ratova do nasilnih igrica u virtualnom svijetu, i djeca se sve agresivnije ponašanju. Istina, nema porasta teških kaznenih djela, ali ta agresivnost je u porastu jer ne koristimo modele koje imamo kako bismo to spriječili. Nismo preuzeli skandinavski model odgoja djece, u kojem je komunikacija između odgojitelja, poslije učitelja, s djecom i roditeljima jasna, realan i odgovorna. Velik je broj učitelja i odgojitelja koji s roditeljima i djecom uspješno rješavaju probleme vršnjačkog nasilja jer problemu pristupaju odmah. Zato je važno da najbolji učitelji, najbolji odgojitelji, najbolji edukatori rade s djecom jer oni znaju odgovoriti na problem. Nije svatko za taj posao iako ga radi – smatra sutkinja Petö Kujundžić.
– Centar za socijalnu skrb važan je u tome, a posložen je tako da socijalni radnici rade u nemogućim uvjetima i rade sve. Trebali bismo unutar tog sustava imati poseban centar za djecu, a ne u istome radu pomagati i u smještaju starijih osoba, osoba s invaliditetom, rješavati socijalna prava i ostala pitanja – smatra Petö Kujundžić. Gordana Buljan Flander kaže da smo se kad je riječ o zaštiti djece, vratili desetljeća unatrag. Nekada je bilo, a danas nema dovoljno savjetovališta, stručnjaka za rano prepoznavanje rizičnih obitelji i djece, niti centara za podršku roditeljima. – Odlazak djeteta psihologu privatno čeka se nekoliko mjeseci. Stručnjaci u sustavu izgubili su autoritet struke, a institucije nemaju resurse niti strukovnu i političku zaštitu. Političari populistički podilaze onima od kojih dobivaju glasove, a djeca im nisu u fokusu – kaže Gordana B. Flander te dodaje da su se nekada vršnjaci znali potući zbog nekog sukoba, a danas je sve puno nasilnije i okrutnije, napada se bez ikakvog sukoba sa žrtvom.
– Djeca su puno manje empatična nego prije 30 godina. Empatija se dobiva u obitelji, između druge i treće godine života djeteta. Kada dijete doživi empatiju od roditelja, prenosi je dalje – to ne može ako to nije dobilo. Zato je nasilje okrutnije. Osim toga, danas je nasilje sadržaj kojim se dokazuje. Dakle, što je sadržaj koji djeca objavljuju nasilniji, okrutniji, bizarniji, dobit će više lajkova i bolji ugled. Činjenica je da djeca oponašaju agresiju odraslih i da nasilna djeca najčešće imaju i nasilne, nesuradljive roditelje. A sustav, pak, upozoravam javno već 20 godina, ne reagira na vrijeme, već sporo i neujednačeno, i zato je neučinkovit. Usto, djeca koja su trpjela nasilje kažu da znaju da ih sustav neće zaštititi i mole da se to ne prijavi, a i nasilnici znaju da do 14. godine ne mogu kazneno odgovarati pa mlađe tjeraju u nasilje. Puno toga počinje u obitelji, ali i obiteljima je teško, nemaju podršku, a u društvu, posebno digitalnom prostoru, potiče se agresija. Nasilni heroji su na naslovnicama. Moramo znati da smo mi odrasli: od roditelja, odgojitelja do političara odgovorni za nasilnu djecu – kaže Buljan Flander, koja predlaže i uvođenje predmeta u škole koji će djecu učiti emocionalnim i socijalnim vještinama.