Sjeverna Koreja stavila je rakete velikog dometa u položaj za lansiranje, SAD je izrazio spremnost na nuklearni rat, a napeti izvještaji svjetskih i hrvatskih medija samo su dodali ulje na vatru. U jutro 13. travnja, unatoč zabrinutosti obitelji i prijatelja, pakirao sam kovčege za odlazak u Seul, glavni grad Južne Koreje, koja je bila domaćin konferencije o digitalnim medijima.
Zrakoplov je poletio oko 15 sati. Budimpešta, Doha u Kataru i, nakon 20-ak sati leta, zrakoplov je sletio na Incheon oko 17 sati po lokalnom vremenu. Impresivna zračna luka već osam godina zaredom nosi titulu najbolje na svijetu. Već na samom dolasku iznenadio sam se prizoru koji sam vidio – muškarac u 50-ima, u odijelu i kravati, mete pod. Simpatična gospođa iz obližnjeg kioska rekla mi je da je to jedan od menadžera zračne luke. „Vrlo ozbiljno shvaćaju titulu najbolje zračne luke na svijetu“, objasnila je.
Sat i pol kasnije taksi me ostavio u središtu Seula, nasuprot Gradskoj vijećnici. Potpuni šok... Ni na Incheonu ni u Seulu ni traga napetosti zbog političko-nuklearne krize koja je uzbunila cijeli svijet. Grad od 10,5 milijuna stanovnika isprepleten neboderima bio je prepun domaćih ljudi i stranih turista koji su bezbrižno uživali u prvim toplijim večerima. Potpuno nevjerojatno ako se uzme u obzir da su sjevernokorejske rakete uperene prema njima postavljene samo 60-ak kilometara sjeverno.
„Prijetnje Kim Jong-una mrtvo su slovo na papiru. Južna Koreja najsigurnija je zemlja na svijetu. Mi živimo s njihovim prijetnjama već 60 godina, od 1953. kada su zaustavljeni otvoreni sukobi“, dobacio je taksist. I zaista, svi Južnokorejci misle tako. Od početka zadnje krize u njihovim životima nije se promijenilo baš ništa. Iako procjene vojnih stručnjaka kažu da bi u slučaju rata Seul bio potpuno razoren u samo nekoliko sati, oni i dalje rade punom parom, stvaraju nove vrijednosti za izvoz od kojeg žive, a u malo slobodnog vremena koje imaju žive američkim stilom života – potrošačko društvo, žene prate posljednju modu iz Pariza i New Yorka, na svakom je koraku Pradin butik, muškarci su zaluđeni bejzbolom i golfom, restorani su prepuni, Psyov Gangnam style i Gentlemen trešte iz svakog kafića...
No nije im uvijek bilo tako.
Prije 60 godina, nakon završetka sukoba na Korejskom poluotoku, Južna Koreja bila je jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta. Bijeda je bila na svakom koraku, a danas su među najrazvijenijim zemljama svijeta te imaju visok životni standard. Okej, nisu Norveška ni Lihtenštajn, ali iz hrvatske su perspektive čudo. Sve su postigli vlastitim radom iako nemaju prirodnih resursa, stavljajući u prvi plan državu i pravedno društvo, zatim obitelj i tek na kraju pojedinca. Hrvatska je danas, kad je riječ o životnom standardu, u boljoj situaciji nego Koreja prije 60 godina, ali su društvo i ekonomija potpuno razoreni izokrenutim vrijednostima, korupcijom, propašću industrije. Iako naši, europski i američki svjetonazori u prvi plan stavljaju individualizam i neke druge “vrijednosti” poput rane mirovine, postoji mnogo toga što od Južne Koreje (i Kine i Japana) možemo naučiti.
1.Matematičko društvo
umjesto filozofskog
Nafta, plin, zlato, dijamanti... Južna Koreja, kao i Hrvatska, praktički nema prirodnih resursa eksploatacija kojih bi osigurala blagostanje. Međutim, oni su to davno shvatili i sve snage usmjerili na stvaranje društva temelj kojega je industrija pogonjena – pameću. Od malih nogu djecu usmjeravaju k prirodoslovno-matematičkim i tehničkim znanostima jer samo ta znanja mogu stvoriti novu vrijednost koju mogu izvoziti i tako graditi prosperitetnu zemlju. U Hrvatskoj je ta situacija potpuno izokrenuta – upisne kvote na fakultetima prednost daju društvenim zanimanjima, a i tijekom osnovne i srednje škole matematika, fizika i kemija u drugom su planu. Hrvatski obrazovni sustav trenutačno je usmjeren prema stvaranju nove vojske nezaposlenih, koji usto ne mogu sreću naći ni u inozemstvu, osim u najnižim poslovima za koja u pravilu ne treba fakultet. Da bi se ova situacija promijenila, upisne kvote na fakultetima trebalo bi promijeniti, i to tako da društvene znanosti dobiju samo 10 posto kvota, a 90 posto prirodoslovno-matematički fakulteti, elektrotehnički, informatički, medicina, farmacija, kemijsko-tehnološki, strojarstvo, agronomija... Naravno, taj se prijelaz ne može dogoditi preko noći jer ga treba pratiti i promjena u obrazovnom pristupu u osnovnim i srednjim školama. Uz veliku volju i razbijanje kojekakvih interesnih skupina i lobija, sve se da promijeniti u roku od pet do sedam godina.
2. Moderno centralno
planiranje
Centralno planiranje u našem društvu ima negativnu konotaciju iz socijalizma. Međutim, ne postoji ništa loše u tome da država kaže: „Želimo biti u svjetskom vrhu u industriji poluvodiča, želimo imati svoj automobilski brend, želimo biti centar proizvodnje softvera za jugoistočnu Europu...“ Zatim okupi 20 najbogatijih Hrvata i s njima dogovori investiciju. Zašto Todorićev Agrokor ne bi u suvlasništvu s državom imao proizvodnu kompaniju za poluvodiče? Korejski Samsung počeo je slično kao Todorićev Agrokor – u početku je to bila mala trgovina mješovite robe, a 50 godina poslije imaju brodogradnju, proizvode potrošačku elektroniku, poluvodiče, imaju metalsku i petrokemijsku industriju... I uvijek su imali podršku vladajućih, bila to vojna hunta ili današnja liberalna demokracija.
3. Investitor je Bog
Investitor je Bog. Na svečanoj večeri pod pokroviteljstvom Moon-Soo Kima, guvernera provincije Gyeonggi-do, imali smo prilike porazgovarati s njim o odnosu prema investitorima. U njegovoj provinciji, u kojoj je glavni grad Seul, proizvodne pogone ima 129 svjetskih kompanija.
VL: Želimo uložiti 100 milijuna eura u otvaranje proizvodne kompanije. Koja je procedura?
Guverner: Sad je 19 sati. U roku od sat vremena mogu okupiti svoje suradnike kako bismo održali službeni sastanak i vidjeli koje su vaše potrebe. U roku od šest mjeseci vaši strojevi već mogu raditi, a vi zarađivati novac.
VL: Što nam nudite?
Guverner: Sva se administracija rješava u roku od sat vremena na istom mjestu. Petnaest godina bili biste oslobođeni svih poreza i davanja lokalnoj i nacionalnoj vladi, na neto plaću radnika plaćali biste 10 posto državi za doprinose (na 5000 kuna neto plaće, bruto je 5500, u Hrvatskoj je na 5000 kuna neto plaće trošak poslodavca 8200 kuna) te biste imali pristup najmodernijoj prometnoj infrastrukturi (ceste, vlak, avion, brod) koja je povezana s cijelim svijetom.
U Hrvatskoj ovakav dijalog ulazi u sferu znanstvene fantastike unatoč trudu potpredsjednika Vlade Grčića i ministra poduzetništva Marasa. Što god oni činili, nije dovoljno dobro da bismo postali konkurentni. Za ozbiljnije promjene potrebna je snaga i volja cijele Vlade za razbijanje lobija, a na to, po onom što su dosad pokazali, nisu spremni ili ne znaju kako to učiniti.
4. Poticanje domaćih
poduzetnika i inovatora
Za posjeta tvornici Samsunga domaćini su nekoliko puta istaknuli da Samsung ne bi bio to što je danas da nisu otkupljivali pametne patente domaćih ljudi. Svaku dobru ideju komercijalizirali su i tako stvorili nova radna mjesta. U Hrvatskoj je posve drukčija situacija. Kad je prije nekoliko godina vlasnik već respektabilne tvrtke za proizvodnju strojeva za razminiranje Dok-Ing Vjekoslav Majetić predstavio vlastiti koncept električnog automobila, naišao je na podsmijehe i podcjenjivanje. Automobil je imao odličan dizajn, vrhunsku tehnologiju i dobio je niz priznanja u inozemstvu. Da se kojim slučajem Majetić rodio u Koreji, u roku od 48 sati nakon predstavljanja koncept bi kupila Kia ili Hyundai, a on bi postao šef nove divizije u kompaniji. Zašto Končar ili Đuro Đaković nisu postupili tako, ostaje misterij...
5. Umjesto kuknjave,
požrtvovni rad
Aktualna gospodarska kriza razotkrila je da je Hrvatska u tolikom glibu da su potrebne barem tri generacije požrtvovnog rada i odricanja da bismo stvorili zemlju u kojoj bi naša djeca mogla pristojno živjeti. Ministar Linić kaže – minimalno 10 godina. U istoj je situaciji bila i Južna Koreja 1953. godine. Ljudi su doslovce preživljavali sa šakom riže na dan kako bi danas bili među 30 zemalja s najvišim BDP-om po stanovniku. Međutim, to nije došlo samo od sebe. Generacije Korejaca naporno su učile i radile da postignu standard koji imaju danas. Rad od 10 sati na dan šest dana u tjednu sasvim je normalan i tu se ne računaju gableci, kave i kratke stanke za cigarete, nego efektivni rad uz stanku od 30 minuta. S druge strane, korejski poslodavci paze na svoje radnike kao na vlastitu djecu. Neisplata plaće ili neplaćanje doprinosa ne postoji u njihovu rječniku.
6. Dovlačenje domaćih stručnjaka iz inozemstva
Kao i Hrvatska danas, tako je i Koreja u prošlosti imala problem s odljevom pametnih i obrazovanih ljudi u inozemstvo. No vlast i velike privatne kompanije postavile su si „sveti“ cilj vraćanje stručnjaka u zemlju. Nudili su im bolja primanja, različite beneficije poput rješavanja stambenog pitanja, edukaciju djece... ta zaigrali su i na domoljubnu kartu.
7. Zadržavanje stručnjaka
Ako svi porezni obveznici ulažu u obrazovanje talentiranih mladih ljudi, onda je nedopustivo da se te ljude nakon završetka obrazovanja pusti da odu iz zemlje. Koreja ima detaljan plan zadržavanja stručnjaka prema kojem, među ostalim, prije napuštanja zemlje moraju otplatiti ulaganje u njihovo obrazovanje. Iako su takvi slučajevi rijetki jer svi imaju posao – nezaposlenih je 3,2 posto, a u Hrvatskoj više od 20 posto. Prosječna plaća mladih ljudi koji nisu završili fakultet ili su ga završili, ali nisu toliko stručni, na početku karijere je oko 30.000 američkih dolara godišnje (oko 175.000 kuna), a najbolji u kompanijama poput Samsunga mogu imati i do 60.000 USD (oko 350.000 kuna). Ovi sa 30.000 USD mogu vrlo lagodno živjeti životom nekadašnje hrvatske više srednje klase. Naravno, postoje i ljudi koji zarađuju puno manje i kojima je život težak, ali ovo je prosjek. I glavno je da svi imaju perspektivu.
8. Nema mirovine
U Koreji u pravilu svi rade do kraja života. Naravno, ne radi se o izrabljivanju starije populacije, nego je Južnokorejcima nezamislivo ništa ne raditi. Zato većina građana starijih od 65 godina otvara mali privatni biznis (kafić, trgovinu, butik, mali restoran, turističku agencija, knjižaru...) i vrlo pristojno živi do kraja života. Država pak različitim poticajima stimulira otvaranje takvog biznisa. Sustav izrazito povoljno djeluje i na mirovinski sustav.
9. Sustav poticanja genijalnosti
Od malih nogu u Koreji se primjećuju djeca s izrazitim sposobnostima, odvajaju se u posebne razrede i posvećuje im se posebna pažnja. U posljednjih 60 godina uvjerili su se da im jedino genijalnost može pomoći pa su je naučili i cijeniti. U Hrvatskoj je još na snazi uravnilovka usvojena u socijalizmu pa se svako isticanje i dandanas u pravilu reže. Koliko vam se puta dogodilo da ste predstavili sjajnu ideju i da su je vaši sugovornici proglasili glupom već na početku? Promjena mindseta od najranije dobi ključna je za preobrazbu društva.
10. Savršenstvo u
svemu što radimo
U Aziji postoji vic o tome kako među Japancima, Kinezima i Korejcima prepoznati Korejca. „Korejcima u očima uvijek postoji specifični sjaj, baš kao da im je upravo tad pala na pamet genijalna ideja.“ Ako to dolazi iz usta Kineza i Japanaca, koji su sami po sebi vrijedni i uspješni, to je stvarno priznanje. Korejci u svemu žele biti savršeni – od stručnjaka za robotiku do slabo plaćenog smetlara, svi će svoj posao obavljati besprijekorno. To se vidi i na ulicama glavnog grada Seula, na kojima ne možete pronaći ni papirića. U Hrvatskoj hitno treba promijeniti mentalni sklop moto kojega je: Ne možete me toliko malo platiti koliko malo ja mogu raditi.
11.
Ništa nije nemoguće
Kod nas u posljednja dva desetljeća prevladava razmišljanje da ne možemo ništa postići zato što je netko u svijetu već to napravio, što govori da nam je netko ili nešto ubilo poduzetnički i natjecateljski duh. Zemlja s takvim ljudima neće postići ništa. Opet se treba ugledati u Koreju, u kojoj ljudi imaju drukčiji pogled na svijet – možemo napraviti sve što poželimo. Pa su tako odlučili biti najbolji u proizvodnji LCD ekrana, te to i postali; odlučili su imati vrhunsku filmsku industriju pa su odmah iza Hollywooda i Bollywooda; imaju najbolju brodogradnju... U našem slučaju trebali bismo reći da želimo biti najbolji u turizmu pa tako u roku od sedam godina sagraditi 100 novih hotela i 20 golf-terena... Nemoguće? Nije ako pitate Korejce.
12.
Dizanje svih gradova,
a ne jednog središta
Iako je službeni naziv glavnog grada Južne Koreje Seul – posebni grad, ni po čemu drugom, osim po nazivu, ne vidi se da je poseban. Seul je glavno političko, gospodarsko, financijsko i kulturno središte, ali Koreja ima još niz snažnih regionalnih središta od kojih svako nosi jednu industriju. U Suwonu je smještena velika tvornica Samsunga, Changwon je središte teške industrije... Svi ti gradovi imaju nešto više od milijun stanovnika i mnogo su ugodniji za život od napučenog Seula. Jedini je problem to što su svi isti – nema iskoraka u arhitekturi, sve su zgrade građene za velik broj obitelji, istog su oblika i boja, ali u neku ruku i to je bolje od divlje gradnje kakvu smo imali u Zagrebu i Dalmaciji.
13.
Briga o zdravlju
i zdravstvenom sustavu
Korejsko ministarstvo zdravstva i cijela vlada stalno educiraju ljude o zdravom životu kako bismo smanjili odlazak ljudi k liječniku i tako smanjili budžet zdravstvenog sustava. A Korejci su to shvatili vrlo ozbiljno – paze na prehranu, bave se sportom, idu na redovite sistematske preglede... I trošak se sustava smanjio. U Hrvatskoj je potpuno obrnuta situacija. Ljudi misle da je zdravstveni sustav besplatan pa tako odlaze k liječniku zbog kojekakvih razloga pa čak i zato da im brže prođe dan.
14. Patriotizam
U današnjoj „modernoj“ Hrvatskoj vlasnik kuće koji je izvjesio zastavu u pravilu se smatra seljačinom, a u Koreji na svakoj trećoj kući ima zastava. Građani su ponosni na svoju zemlju, ali ne samo na deklarativnoj razini, nego i na praktičnoj – nepojmljivo je izbjeći plaćanje poreza, davati mito, pristajati na korupciju, varati na bilo kojoj osnovi... Bili smo svjedoci situacije u kojoj su strani turisti nudili korejskom vodiču da kupi nešto u duty free shopu na njihovu putovnicu, a on je to s gnušanjem odbio govoreći da to šteti njegovoj zemlji. Koliko bi Hrvata postupilo kao taj Korejac? Isto tako, branitelji su u Hrvatskoj marginalizirani i društveno-poslovno paralizirani lošim mirovinskim sustavom, a u Koreji imaju status nacionalnih heroja, dok vojni zapovjednici nerijetko postaju i menadžeri u privatnom sektoru. Njihov se domovinski rat ne propituje niti je ijednom korejskom političaru tijekom povijesti palo na pamet da podcjenjuje žrtvu predaka. Takav je sustav od Koreje načinio zemlju ponosnih ljudi koji vole i cijene svoju domovinu i rade po načelu „prvo zemlja, zatim obitelj, a onda ja“. Hrvatsku je lažni patriotizam pretvorio u zemlju izigranih ideala, korupcije i apatije. Pogled prema Istoku pravi je recept za nas.
15. Crveni ili plavi. Svejedno...
Svoj put k prosperitetu Koreja je počela 1953. godine nakon završetka Korejskog rata. Otad zemlja gospodarski i društveno napreduje iako se na vlasti smijenilo šest tzv. republika. Prva republika počela je demokratski, no postala je izuzetno autokratska te se raspala 1960. Druga republika bila je izrazito demokratska, ali je za manje od godinu dana zamijenjena autokratskim militarnim režimom. Treća, četvrta i peta republika bile su demokratske na deklarativnoj razini, ali su zapravo bile militarni režimi. Tek je šesta republika, koja traje od 1987. do danas, liberalna demokracija. Na vlasti se izmjenjuju dvije najjače političke strane u zemlji – konzervativna stranka Saenuri i liberalna Demokratska stranka. No, što se tiče ekonomije i biznisa, u posljednjih 60 godina sve su vlasti imale jednu viziju – Koreja među najrazvijenijim zemljama svijeta. Upravo to treba i Hrvatskoj... Mogu li Milanović i Karamarko biti začetnici?