Izložba je zatvorena, ali priča nije završila. "Katehon – Misterij zla – Misterij križa" ovog tjedna je sišao s postava, no dio radova i dalje će se moći razgledati u sklopu nove skupne, selektirane izložbe "Opus Crucis (Djelo križa)". Izložba se otvara u nedjelju na Cvjetnicu u izložbenom prostoru Pastoralnog centra Župe sv. Leopolda Mandića u Voltinom, a kustosica je Sanda Stanačev Bajzek, dok je voditeljica programa Zrinka Turalija. Istodobno, "Katehon" uskoro bi mogao i na svojevrsnu turneju, čime ovaj snažan ciklus dobiva novi život i izvan Zagreba. Upravo o tome, ali i o reakcijama publike, današnjem društvu i poruci koju želi poslati, razgovarali smo s autorom Stephanom Lupinom.
Svjetsku je karijeru započeo u New Yorku, gdje je već 80-ih godina bio svojevrsni preteča današnjih influencera, a pritom je fotografirao neke od najpoznatijih svjetskih zvijezda poput Micka Jaggera i Naomi Campbell, kao i mnoge druge. Ipak, posljednjih godina sve se više okreće sakralnim motivima te temama dobra i zla koje istražuje kroz svoje radove. U razgovoru otvoreno progovara o otuđenosti suvremenog čovjeka, gubitku empatije i svijetu koji, kako ističe, sve više gubi osjećaj za druge.
U Voltinom ste predstavili izložbu "Katehon", koju mnogi nazivaju jednim od vaših najradikalnijih ciklusa. Kako danas gledate na cijeli postav i reakcije publike? Nisam još sve ni pospremio, dio radova je i dalje ondje, a neke planiramo voditi dalje, možda i u manjoj turneji. Ova izložba bila je dosta intenzivna i emotivna. Ljudi su reagirali snažno, i to mi je važno. Ovo nije izložba koja treba samo lijepo izgledati, nego izložba koja treba čovjeka zadržati i suočiti ga s nečim. U cijeloj priči važnu je ulogu imao i župnik Željko Lovrić, s kojim sam se, moram reći, odmah prepoznao. Bez puno objašnjavanja brzo smo našli zajednički jezik.
Što vam je bilo najvažnije prenijeti ovom izložbom? U današnjem svijetu većina ljudi gleda samo sebe. Potpuno smo se otuđili, zatvorili u svoje kukuljice i nije nas više briga niti kako nam je kolega na poslu, kako se osjeća susjed, pa čak ni prijatelj, brat ili sestra. Postajemo sve više poput kamenja, a sve manje poput ljudi.
"Katehon" je duboko uronjen u sakralnu simboliku. Kako ste vi doživjeli taj pojam? Katehon je ono što zadržava provalu potpunog bezakonja, ono što još stoji između kaosa i svijeta kakav poznajemo. Taj me pojam snažno privukao jer živimo u vremenu kada se sve relativizira, kada se bježi od težine, od križa, od odgovornosti. Ovdje sam htio pokazati i dobro i zlo, jer bez jednog ne možeš razumjeti drugo.
Postav je bio iznimno dojmljiv - 40 križeva,reljefne slike i skulpture. Zašto baš križ? Križ je za mene motiv kojem se stalno vraćam. Do danas sam ih sigurno napravio oko 500 i nijedan nije isti. Svaki ima neku svoju priču, neku svoju moć. U ovoj izložbi bilo ih je 40, što se lijepo poklopilo i s korizmom, s 40 dana posta, s kušnjom, čekanjem, izdržljivošću. Danas ljudi bježe od svog križa, a ja mislim da bez suočavanja s njim nema ni rasta.
Jeste li očekivali kontroverze ili negativne reakcije, s obzirom na to da je ciklus već unaprijed opisan kao radikalan? Jesam, iskreno. Očekivao sam neke kritike, možda i iz crkvenih krugova, ali toga zapravo nije bilo. Reakcije su bile pozitivne. Ljudi osjete da to nije provokacija radi provokacije, nego da iza svega postoji ozbiljna poruka.
Koja vas je reakcija publike posebno dirnula? Bilo ih je dosta. Dogodi mi se da mi priđu ljudi na ulici i kažu da su bili na izložbi i da ih je dotaknula. Jedan svećenik mi je, recimo, prišao u civilu i dao jako lijep kompliment. Takve stvari puno znače jer vidiš da je nešto došlo do čovjeka.
Na otvorenju ste se i rasplakali. Što vas je posebno pogodilo? Kad vidiš djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi, to te jednostavno slomi. Ja sam otac, imam troje djece i znam što znači imati obitelj, imati nekoga tko je tu. Kad vidiš djecu koja toga nemaju, ne možeš ostati ravnodušan. To je bolno, ali i nebesko na neki način. To je nešto što se ne može odglumiti ni kupiti.
Izložba ima i snažan humanitarni karakter. Koliko vam je to važno? Vrlo. Ova izložba nije samo umjetnička i duhovna, nego i humanitarna. Pet mojih fotografija namijenjeno je prodaji, a prihod ide za djecu iz Caritasove kuće. Zapravo, sve više osjećam da svaka moja izložba mora imati i neku humanitarnu svrhu. To je nešto što sam sebi zacrtao.
Jeste li zadovoljni dosadašnjim odazivom na taj humanitarni dio? Nešto se već prodalo, nešto će se još prodati. Nije uvijek lako, nekad ide brže, nekad sporije, ali važno mi je da to ide u tom smjeru. I ranije sam radio slične stvari i želim da to ostane dio mog rada.
Intenzivno radite s mladima. Koliko vam je danas važno prenositi iskustvo novim generacijama? Jako mi je važno. Radio sam s učenicima strukovne škole u Sisku, sa stolarima i bravarima, i to me posebno veseli. Danas biti majstor vrijedi zlata, a mladi toga često nisu svjesni. Svi bi odmah nešto brzo, marketing, influencere i slavu, a zanat je ogroman i dugoročno donosi sigurnost. Kažem im: možete živjeti kao doktori ako dobro naučite svoj posao. Ali treba se truditi i biti spreman na odricanje. Uostalom, i Isus je bio stolar – i u toj jednostavnosti i radu krije se dostojanstvo koje danas često zaboravljamo.
Imate dojam da je današnjim mladima teže pronaći smjer? Da, mislim da im je jako teško. I njima i roditeljima. Okoliš im ne daje puno dobrih sadržaja. Sve je površinski, sve je instant. Ali s druge strane, moram reći da me dio mladih i ugodno iznenadio. Ima divnih, angažiranih, osjetljivih mladih ljudi, pogotovo među onima koji su dolazili pomagati oko izložbe. Nije sve izgubljeno.
Kad danas radite, što vas najviše ispunjava? Rad sam po sebi. Kad radim, ja sam u nekom transu. Ne planiram sve unaprijed, ne skiciram previše, nego ulazim u proces. I fizički je naporno, ovo što radim doista je fizički posao, ali meni to treba. Za tijelo, za dušu, za glavu. Kad radim, osjećam da sam na svom mjestu.
Gdje danas nalazite inspiraciju? U sebi i u tišini. Tišina mi je najbolja muzika. Volim ja i rock, ali tišina mi daje najviše. U svom životu, u svemu što sam prošao, u tome nalazim inspiraciju. A energiju dobivam i iz nečega božanskog, iz duhovnog prostora.
Mnogi i dalje vašu karijeru promatraju kroz prijelaz "od aktova do križeva". Kako vi gledate na taj put? Ljudi su se s vremenom priviknuli. U početku im to nije bilo jasno, ali meni taj prijelaz nije neprirodan. Nisam prestao biti umjetnik, samo sam se razvijao. I dalje mogu fotografirati, ali me danas više privlače ove teme, sakralne teme, pitanje dobra i zla, patnje, iskupljenja. To mi je dublje i smislenije.
Koji su vam planovi dalje? Već planiram nove izložbe. Spominje se Sisak, Čakovec, Cres, Lošinj i Šibenik, ali ne volim govoriti prerano dok nije sigurno. Znam samo da ne stajem. Već radim novu seriju i razmišljam da nakon svega što se događa u svijetu napravim nešto pozitivnije, nešto što će ljude i nadahnuti, a ne samo suočiti.
Romam vado iterum crucifigi - Idem u Rim da me ponovno razapnu