Povijesni sporazum EU i Latinske Amerike: Novi svjetski poredak i 'deal' bez SAD-a

Procjena sporazuma o slobodnoj trgovini između Europske unije i južnoameričkih država članica Mercosura posljednjih se mjeseci u Južnoj Americi znatno promijenila. U središtu rasprave više nije ekonomski značaj, nego geopolitička dimenzija. Južnoamerikanci sporazum, koji se potpisuje u glavnom gradu Paragvaja Asunciónu, sada se ponajprije vidi kao prilika za novo pozicioniranje u svijetu koji se ubrzano mijenja.

Za to je prije svega odgovoran američki predsjednik Donald Trump. On proizvoljno povećava carine, povlači SAD iz međunarodnih organizacija, polaže pravo na sirovine drugih zemalja i miješa se u njihovu unutarnju politiku, primjerice u Brazilu. U takvoj situaciji EU, kao i Brazil, Argentina, Urugvaj i Paragvaj, odlučuju krenuti suprotnim putem: oslanjaju se na suradnju, pravila i dugoročnu pouzdanost.

Da je sporazum „prije svega zbog svog geopolitičkog značaja povijesni“, zaključio je brazilski ministar financija Fernando Haddad. Svijet se ne smije prepustiti napetostima između velikih sila. Da je Trumpov ekonomski šovinizam na kraju čak ubrzao sklapanje sporazuma EU–Mercosur, smatra brazilski politički analitičar Thomas Traumann. S obje strane Atlantika brzo se shvatilo koliko je važno pronaći nove partnere i odgurnuti u stranu rezerviranost i sumnje.

Za Brazil, Urugvaj, Paragvaj i Argentinu sporazum ima i jasnu sigurnosnu dimenziju. Vojna intervencija SAD-a u Venezueli i Trumpove vojne prijetnje Kubi, Kolumbiji, Meksiku i drugim zemljama shvaćene su kao signal da Washington želi dominirati hemisferom prema vlastitom nahođenju.

Upravo za Brazil, koji tradicionalno inzistira na načelima suvereniteta i nemiješanja, sporazum poprima karakter svojevrsnog osiguranja. Istodobno Mercosur-bloku daje veću međunarodnu težinu i jača ga iznutra. Urugvajski ministar vanjskih poslova Mario Lubetkin govori o „skoku u kvaliteti“ za cijelu regiju.

Kao dalekovidnu odluku sporazum hvali njemačko-brazilski politolog Oliver Stuenkel: „Europa i Južna Amerika proširile su svoje strateške opcije.“ Time dokazuju da je i dalje moguće sklapati sporazume utemeljene na pravilima. EU i Mercosur odbacuju prisilu, proizvoljnost i pravo jačega.

Za Brazil je sporazum uistinu povijesni, naglašava Stuenkel. On omogućuje uključivanje brazilske industrije u globalne lance vrijednosti i prvi put stavlja u središte brazilske rijetke metale – dosad podcijenjen čimbenik. Brazil raspolaže s oko 20 posto svjetskih rezervi kritičnih minerala potrebnih za proizvodnju baterija, poluvodiča, energetskih tehnologija i moderne vojne opreme. U uvjetima rastuće ovisnosti o Kini, koja zasad ima gotovo monopolističku poziciju u tim mineralima, Brazil time postaje novi ključni akter.

Sporazum čini Južnu Ameriku privlačnijom i daje joj veću težinu u budućim trgovinskim pregovorima, smatra Stuenkel. Iz čisto ekonomske perspektive sporazum otkriva koliko su interesi EU-a i Mercosura asimetrični. Dok Južna Amerika, zahvaljujući golemim površinama, kvalitetnom zemljištu i modernoj poljoprivredi, ponajprije nudi poljoprivredne proizvode, Europa isporučuje industrijsku robu: strojeve, automobile, kemikalije i farmaceutske proizvode.

Europski ogranak brazilske Fondacije Getulio Vargas (FGV) upozorava da se sporazum ne smije pogrešno tumačiti kao motor rasta za Južnu Ameriku. „Postoji opasnost da države Mercosura ostanu zarobljene u ulozi dobavljača slabo prerađenih sirovina“, kaže Mariana Fleischhauer.  „Istodobno, lokalne industrije dolaze pod pritisak zbog snažne europske konkurencije.“ Na to bi vlade država Mercosura mogle odgovoriti jedino aktivnom industrijskom politikom.

Sporazum EU–Mercosur ne treba precjenjivati ni s ekonomske strane, dodaje Fleischhauer. Pozitivni učinci više leže u stabilnijim cijenama i boljim maržama nego u povećanju izvoznog obujma. FGV računa na dugoročni rast BDP-a od svega 0,3 do 0,5 posto, pri čemu bi manje zemlje poput Urugvaja i Paragvaja imale nadprosječnu korist.

Trgovina s EU-om doduše je politički manje nepredvidiva od trgovine sa SAD-om i Kinom, ali njezini ukupni ekonomski učinci zasad su skromni. Zato je razumljivo da geopolitički aspekti trenutačno dominiraju percepcijom sporazuma u Južnoj Americi. Nova Nacionalna sigurnosna strategija SAD-a, koja Latinsku Ameriku definira kao zonu utjecaja Washingtona, kao i kineska Bijela knjiga o Latinskoj Americi, u kojoj Peking prvi put formulira ambicije moći u regiji, povećali su strah da bi se kontinent mogao naći razapet između dviju sila. Sporazum EU–Mercosur sada nudi alternativu.

Je li sporazum opterećen prevelikim očekivanjima, pita se José Augusto Fontoura Costa, voditelj katedre za međunarodno pravo na Sveučilištu u São Paulu. „To je pokušaj da se ograniči propadanje međunarodnih normi i institucionalnih temelja trgovine“, rekao je Fontoura Costa. „No sam po sebi ovaj sporazum nije sposoban preokrenuti opću eroziju institucija niti obnoviti nekadašnju ulogu Europe u odnosima s Južnom Amerikom.“

U slučaju Brazila sporazum vjerojatno neće biti dovoljan da razbije razvojne strukture temeljene na izvozu sirovina niti da smanji ovisnost o Kini i SAD-u, smatra Costa. Drugi aspekt ističe Tatiana Prazeres. Državna tajnica za vanjsku trgovinu u brazilskom Ministarstvu razvoja, industrije i trgovine ukazuje na širu strategiju Brazila da proširi mrežu trgovinskih sporazuma Mercosura diljem svijeta. Tako su posljednjih godina sklopljeni sporazumi sa Singapurom i EFTA-om, koju čine Norveška, Švicarska, Island i Lihtenštajn. „Trenutačno radimo na sporazumu s Ujedinjenim Arapskim Emiratima i proširujemo dogovor s Indijom. Intenzivno razgovaramo i s Vijetnamom, Indonezijom i Kanadom.“

Jasno je da sporazum EU–Mercosur za Južnu Ameriku predstavlja mnogo više od klasičnog ugovora o slobodnoj trgovini. Kao „instrument za proširenje strateške autonomije“ u svijetu u kojem velike sile teže hegemoniji, opisuje ga politolog Stuenkel. Ostaviti otvorene opcije – to je najbolje što Južna Amerika trenutačno može učiniti.