Sličnost hrvatske države i (pre)zrelog kršćanstva: 'mitologija istrošena, simboli prazni, obećanja neispunjena'

Oduvijek me zanimalo kako se formira pojedinačna svijest svakog građanina. Što utječe na njezin odnos prema svakodnevnim, životno vitalnim pitanjima i zašto je toliko lakše zagristi u iracionalne, navodno identitetske principijelnosti, nego u gorku zbilju socijalnog sadržaja. Možda je Tribuson u pravu kad tvrdi da je od gorke istine mnogo bolja slatka laž, kao i Cioran da je za sve čovjekove zločine kriva sposobnost obožavanja. Biti Hrvatom, katolikom odluka je koja čovjekovoj svijesti suštinski ne znači ništa, ali govori sve. Ona predstavlja površinski kop irelevantnih stereotipa prema kojima smo grupirani u skupinu izrazito nesretnih, frustriranih ljudi koji svaki zahtjev za odmicanje od kolektivnih frustracija i pojedinačnih licemjerja smatraju nacionalnom veleizdajom. Postoji zastrašujući podatak da Hrvati kao etnicitet više ili manje logičan, utemeljen, i svojevoljno deklariran od 1911. pa do 1991. godine bilježe neprekidni demografski rast. Bez obzira na političke okvire unutar kojih su ostvarivali svoje identitetsko postojanje, a ono je manje više bivalo realizirano unutar nenarodnih tvorevina koje su nas tlačile, trijebile i pljačkale. Od te povijesne 1991. godine stanovništvo Hrvatske brojčano uzevši u slobodnom je padu pa bismo rekli da se dogodio neshvatljiv paradoks; Hrvati su nacionalno počeli najdoslovnije nestajati u trenutku kada su napokon ostvarili san od stoljeća sedmog i izborili samostalnost, samo(ne)bitnost i međunarodno priznanje.