Nema kraja, udome jednog psa, a stignu im dva napuštena. I tako je u svim skloništima, iz dana u dan, iz godine u godinu, iako je zakonima sve propisano i određeno. Nečipiranih pasa više ne bi smjelo biti, odavno su gradovi i općine trebali provesti kontrolu čipiranja, a nedavno su promijenjeni i propisi o označavanju pasa. I ništa ne pomaže, kažu nam svi uključeni u zbrinjavanje napuštenih životinja. Čini se da je još gore jer uključeno je bezbroj institucija i svi prebacuju odgovornost jedni na druge. A kad se pronađe napušteni pas, nitko ne zna čiji je, samo se odnekud pojavio. Životinju nitko ne prepoznaje, nitko ne zna čija je kujica imala štenad, a onda ih preko noći više nema. Svi se drže onoga – ja se ne bih htio miješati ili nije to moja briga. I sva briga završava na skloništima.
– U Skloništu za napuštene životinje Velika Gorica 16 je manjih boksova. U svakome od njih može biti samo jedan pas, eventualno dva mala, i to ako se dobro slažu. Jer u tome skučenom prostoru satima znaju biti sami pa, ako se iz bilo kojeg razloga sukobe kad nitko od zaposlenih nije s njima, može se svašta dogoditi. I to nikako ne možemo dopustiti – ističu u skloništu i dodaju da je na njihovu području, a ono broji oko 62.000 stanovnika, jako puno napuštenih i nečipiranih pasa. Od početka ove godine, u samo dva i pol mjeseca, u sklonište su primili 51 psa. Protekle godine napuštenih i nečipiranih bilo je gotovo 400.
– Glavni su problem ljudi koji napuštaju pse i nitko ih ne kažnjava zbog toga. Zakon se ne provodi jer se nikome ne da istraživati tko je ostavio psa. Nije provedena zakonom propisana provjera čipiranja pasa, u čemu su institucije uglavnom zakazale, samo rijetki su proveli i provode kontrole. Za taj posao određeni su komunalni redari iako se znalo da oni za taj posao nisu obučeni, većina ih je i sama potvrdila da se boji pasa, a prema njihovim postupcima, često se može vidjeti da zapravo ne vole životinje niti ih zanima njihova dobrobit – kažu nam volonteri udruge Sigurna kućica koji surađuju s velikogoričkim skloništem.
Sklonište bi, ističu volonteri, trebalo biti samo privremena stanica. Utočište u kojem životinja pronađe siguran zaklon i hranu, u kojem se brinu o njene zdravlju, i psihičkom i fizičkom. I tu treba ostati što kraće.
– Sklonište nije dom i nikada neće biti. Psi imaju onaj minimum, hranu i krov nad glavom. I uz to usamljen život iza rešetaka. Neki psi su slatki i dragi, takvi obično jako brzo pronađu novi dom. Na žalost, u svakom skloništu, pa i u ovom velikogoričkom, ima i onih pasa koji će cijeli svoj život provesti u boksu. Usamljeni u svoj tuzi, nikada neće osjetiti toplinu doma – govore volonteri. I nisu to psi koji su posebni jer su nešto krivi. Za neke od njih znaju kako su živjeli i gdje su bili, za druge je to nepoznanica. Volonteri koji poznaju ove pse znaju sve što oni svojim tijelom i ponašanjem govore, no teško im je pronaći dom jer ih uglavnom nitko neće.
Devetogodišnji Dragec dobro je poznat svima koji dolaze u ovo sklonište, tri godine je već u njemu. Divan je s onim ljudima koje pozna, prihvaća i dobro se slaže s većinom pasa, a kad treba paziti na štenad, uvijek je tu, oni su mu najveća ljubav. Za 12-godišnjeg mješanca Zubu, od milja ga zovu deda Zubo, ističu da je nepredvidiv i voli samo neke ljude, a bira ih sam. Među starijim psima je i 11-godišnji staford Ron. Njega su spasili od lošeg života, a sad u skloništu čeka bolje dane. Jako voli ljude i dobro se slaže s drugim psima. Četverogodišnjeg rotvajlera Rexa svi zaobilaze jer je bolestan, ima srčanog crva. Crna ljepotica Nessa ima samo četiri godine, u skloništu je već godinu dana, jako je nepovjerljiva i ne prilazi ljudima. Tu je i Sasha, jednako nepovjerljiv, ali ima samo šest mjeseci pa se još nadaju da će početi vjerovati zaposlenicima i volonterima koji se brinu za njega. A onda će sve biti lakše.
– U skloništu je malo zaposlenih, nema trenera ni obučenih ljudi koji bi se posvetili socijalizaciji pasa i bavili se s njima. I u tome leži problem koji zovemo "teško udomljiv pas". Životinje pate zbog neodgovornih ljudi, ali i institucija koje ne rade ono što piše u zakonima. Kad dovedete psa u sklonište, mislite da ste ga spasili, a zapravo ste mu produljili agoniju. Pas je spašen tek onda kada ga vidite zauvijek u domu – ističu volonteri.