Ako drugarica pristane na seks, koga se to tiče. Ako ne, potraži drugu!

Probudi li se u tebi želja, reci to izravno i iskreno djevojci, drugarici. Ako te želi zadovoljiti, onda ti nitko neće suditi. Lijepo vam je zajedno i koga se to tiče? … Ako te ne želi zadovoljiti, u tom slučaju potraži drugu. Zar nije zaista svejedno hoće li ti Maša ili Daša utažiti želju? To je način kako da muškarci i žene sami sebi ne otežaju život lancima, zbrkom oko ljubavi i zajedničkim životom; ostaju slobodni i mogu se posvetiti službi društva, što je mnogo prirodnije, jednostavnije i bolje. Ako propovijedamo nove oblike društva, onda trebamo propovijedati i nove oblike spolnih odnosa umjesto malograđanske ljubavi i buržoaskog braka.” Ovo je savjet prijatelja liku romana “Prva djevojka” (1928.) Nikolaja Bogdanova koji u studiji “Seksualna revolucija u boljševičkoj Rusiji” citira američki slavist i povjesničar Gregory Carleton.

Američki znanstvenik na nizu primjera prati slabo istraženo, ali vrlo intrigantno područje spolne politike i prakse u godinama nakon Oktobarske revolucije. Nije to bio jednostavan posao jer je riječ o godinama u kojima je u Sovjetskom Savezu provođen jedan od najvećih eksperimenata u spolnom ponašanju u povijesti ljudskog roda. Carleton ga je obavio ozbiljno, studiozno, na profinjen način i duhovito, ne pokazujući ni najmanju namjeru sudjelovati u tendencioznim polarizacijama koje su dugo bile glavna odrednica zapadnih interpretacija Rusije. Gregory Carleton posebno se zanima za književnost, analizira kanonska i do danas potpuno zaboravljena djela i članke. Boljševički eksperiment sa spolnim i obiteljskim životom trajao je relativno kratko, samo desetak godina od revolucije.

S obzirom na to da Zapad nije izučavao spolnost u SSSR-u, vladalo je uvjerenje da su Sovjeti pokazivali veći interes za tvornice i traktore negoli jedni za druge. Pogrešno. Sudionici mlade boljševičke revolucije nisu bagatelizirali ljubavni i seksualni život. O ovoj se temi pisalo u proleterskim, modernističkim, eksperimentalnim i nezavisnim sovjetskim literarnim izvorima. Ideja je bila da se muškarcima i ženama da sloboda da žive i vole kako izaberu. “Izgradnja ovog romantičnog raja zahtijevala je rušenje buržoaskih zakona i religijskih tradicija koje su ljude zatočili u degradaciji i bijedi, gdje je novac trovao odnose, gdje su ljudi bili zatočeni u propalim brakovima, gdje su veze bile zabranjivane zbog rasnih, vjerskih ili klasnih razlika, gdje je žena bila vlasništvo muža i ekonomski ovisna o njemu, bez mogućnosti putovanja ili promjene boravišta bez njegova dopuštenja; gdje su biološka priroda spolnosti, kontracepcija i opasnost od bolesti bile obavijene neznanjem, gdje su žene riskirale živote kako bi napravile pobačaj, a izvanbračna djeca gladovala.”

Samo nekoliko tjedana nakon što su osvojili vlast, dok je zemlja tonula u građanski rat, boljševici su zakonima preoblikovali značenje i funkciju obitelji. Nisu priznavali crkvena vjenčanja, razvodi su brzinski odobravani bilo kojoj strani, legalizirani su pobačaji, muškarci su postali zakonski odgovorni za svu svoju djecu, a ne samo onu začetu u braku, a već koju godinu poslije izvanbračne zajednice dobile su status zakonskih zajednica. Seksu se otvorenije pristupalo, priznavao se i kao užitak. Kampanja za seksualno obrazovanje u boljševičkoj Rusiji fokusirala se na kontracepciju, higijenu te prevenciju spolnih bolesti. Kao što piše urednik Marko Pogačar, u vrijeme seksualne revolucije Sovjetski Savez bio je u mnogim sferama znatno liberalniji od navodno liberalnog Zapada.

Propagirane teorije nisu bile ni približno toliko monolitne ili dogmatske kako se to moglo doimati izvana, a seksualna praksa bila je to još manje. Sovjetsko društvo bilo je u potpunom neredu. Još nije postojao kalup koji bi formirao seksualno ponašanje u stvarnosti. Ali, sovjetska mladež bila je voljna iskoristiti darovanu joj slobodu. Tijekom drugog desetljeća 20. stoljeća ideja revolucije često se koristila kako bi se opravdalo upitno ponašanje. Društvo “novog ekonomskog plana” (NEP) utjecalo je na privatni život. Jer, ako su udvaranje i brak bili ideali predrevolucionarnog društva, ako su ljubav strast, ljubomora i poštovanje buržoaski običaji, ne znači li to da biti pravi proleter znači odustajanje od samokontrole? Poput spomenutog prijatelja lika romana “Prva djevojka”, mnogi su bili skloni takvom tumačenju, ali bilo je i žrtava te logike poput mlade radnice koja časopisu Komsomolskaja pravda 1926. piše: “Zar je (ljubav) zaista tek zabluda, što znači da bi ljudi trebali završiti zajedno kao životinje? (...) Druže, molim te odgovor, i nemoj mi se rugati, jer ako je to istina, onda me sramota živjeti. Molim te, kaži mi, postoji li ljubav s marksističkog gledišta?”

‘Studentica nije djevica’

“... to tvoje suzdržavanje i otpor posve su buržoaski. To nije baš komunistički od tebe”, rekao je drug Ganov mladoj komsomolki koja je željela postati “važan zupčanik u Velikom proleterskom stroju koji gradi budućnost”, a koja je pošla krivim smjerom kad ju je Ganov, sekretar njezina okružnog komiteta pozvao van. Mlada komsomolka na koncu je popustila “učitelju” i “satovima” održanima u polju, ironično zaključivši u dugom pismu kojim se požalila Partiji da je “sve satove odlično svladala... i padala sve dublje i dublje”. Izrailj Geljman proveo je 1922. istraživanje na više od 15.000 moskovskih studenata koje je sponzorirao Komesarijat narodnog zdravlja i koje se smatra prvim portretom seksualnog ponašanja postrevolucionarne mladeži. Muškarci su najčešće sveli seks na spolno općenje, mnogi su se bojali braka kao zamke. Suradnik časopisa Smena obrazložio je da ga žene ne bi trebale odbijati jer je član proletarijata, odabrane klase. Jedan radnik student predlaže: “… ako smo zasnovali takozvane porodiljne odjele, zašto onda ne bismo sagradili i odjele za općenje...” spreman detaljno opisati svoju zamisao. “Pile nije ptica, a ni studentica djevica”, slogan je koji sažima taj stav, a navodno je cirkulirao po sveučilištima.

Službeno se zagovarala ravnopravnost žena, ali istodobno principi slobode i ravnopravnosti propagirani ravno s partijskog vrha bili su široko zloupotrebljavani – od orgijanja i slučajeva grupnog silovanja kakve je, među ostalim, Carleton pronašao u povijesnim izvorima, do uobičajenog ponašanja mladića koji su nove slobode tumačili kao priliku za slobodan seks s djevojkama izbjegavajući bračnu obvezu. Najveća zagovornica jačanja položaja žena bila je Aleksandra Kolontaj, partijka, spisateljica i aristokratkinja iz generacije Lenjina, Jaroslavskog i Staljina. Neki od njezinih najvažnijih osvrta – “Spolni odnosi i klasna borba” te “Mjesta za krilatog Erosa!” (fenomen “beskrilnog Erosa” bio je stanje u kojemu ljudi nisu imali vremena za ljubav jer je oduzimala energiju za revoluciju) – kritika su buržoaskih ideala i praksi jer istinski brak, ljubav i intimni odnosi ne mogu postojati u klasnom društvu opsjednutom vlasništvom. Kolontaj je odbila šutjeti o važnosti spolnosti za žene i muškarce, ali premda nikada nije odobravala hedonizam ili seksualnu razuzdanost, njezini su je neprijatelji optužili za oboje. Njezina teorija čaše vode, prema kojoj spolni čin nije sramotan i grešan, već prirodan poput gladi ili žeđi, pogrešno je protumačena i osuđena.

Lenjin ju je napao jer je izjednačavanje zadovoljenja spolnih pobuda i gašenja žeđi “nemarksističko”. “Revolucija zahtijeva koncentraciju”, izjavio je Lenjin lupivši šakom o stol u intervjuu njemačkoj marksistici Clari Zetkin iznerviran takvim ispraznim pitanjima. Mladež mora disciplinirati duh i tijelo jer tolika pozornost poklonjena seksu bila je kontrarevolucionarna. Predsjednik Komunističkog sveučilišta Sverdlov osudio je Kolontaj kao “ničeanski zaostatak koji zagovara razuzdanost u ime revolucije”. Ona je ipak uspjela u jednom – zapalila je vatru javne rasprave. Mnoge zbunjene djevojke pisale su dežurnim partijskim ideologinjama tražeći savjet što da čine kad ih momak ostavi jer su odbile seks. Lida iz Uzbekistana pisala je 1925. u ilustriranu Smenu drugarici Sofiji Smidovič, boljševikinji s pedigreom, predsjednici Ženotdela, udanoj za podjednako istaknutog člana Partije. “Ljeti sam često zalazila u naš komsomolski centar i viđala tamo jednog tipa. Imali smo dobar odnos, prijateljski – isključivo prijateljski, kao da ne postoji razlika u spolu. No u studenome se osjećaj promijenio te smo počeli jedno o drugome učiti ne samo u profesionalnom, komsomolskom smislu, već i u privatnom. I opet sam naišla na isti problem. Ponovno: Zašto ga volim, ali ne želim zadovoljiti njegove potrebe (iako je katkad osjećaj postojao). Jednostavno nisam pristala, a on se ne želi vezati, uništiti si život i tako dalje. (…) Zbog čega ‘oni’ žele samo jednu stvar pa odu, i ne pomislivši da bih si mogla uništiti život abortusom, i mogućnošću da me napusti nakon što ga jednom zadovoljim. (… ) Ne planiram ih uvući u brak, već samo želim da živimo zajedno ako mi je već sudbina da budem ta vrsta prijateljice…. “, piše Lida završavajući uz komsomolski pozdrav. “Sve je jako glupo i ne znam na koga da se ljutim, na sebe ili nekog drugog...” .

Carleton je u svojoj knjizi Lidino pismo objavio u cijelosti jer može stajati uime tisuće drugih. A Smidovič je odgovorom kojim ohrabruje Lidu da je u pravu što odbija seks jer žene uživaju “počasnu reproduktinu ulogu ljudske vrste” izazvala uznemirenost i skandal.

Koliko seks stoji državu?

Seks je za žene veća nagrada, ali i veća opasnost nego za muškarce, popovala je Smidovič ustvrdivši da brak nije bitan za seksualne partnere, ali otac mora pomoći u brizi za dijete, apelirajući na Lidu da ne čini ustupke jer će joj to donijeti samo razočaranje, a društvu štetu. Njezine opće maksime o izgradnji socijalizma kao lijeku za sve probleme i proglašavanje Lidinih nevolja prolaznim izazvale su ogorčenje i reakcije javnosti. Carleton piše i o preljubničkom skandalu Gorkog u Americi kao uvodu u boljševičku seksualnu revoluciju, i o tome kako su komunisti usvojili Freudeov princip sublimacije čak i na kontroverznom primjeru pjesnika i zavodnika Puškina, i o tome kako se seks definirao u odnosu na troškove; koliko stoji društvo kao industrijsku silu... Seksualna revolucija u boljševičkoj Rusiji nije dugo potrajala. Staljin je u sovjetsko društvo opet pustio tvrdi ruski patrijarhat. I premda nema toga što može iskupiti sve što će se dogoditi u vrijeme Staljina, Carleton ne dopušta osuđivanje SSSR-a za neuspostavljanje snošljivijeg stava prema spolnom ponašanju tih godina jer “koja je zemlja mogla, u ono vrijeme, bez obzira na politički sustav, učiniti nešto takvo?” Prema njemu, moralno i medicinski, sovjetski i judeokršćanski jezik spolnosti bili su sazdani od istog materijala, a “u SSSR-u se, barem u 20-ima, govorilo o spolnosti kao o poticajnoj snazi učestalije, otvorenije i – moglo bi se reći – preciznije”. Tridesetih godina možda i nije zamrla baš svaka rasprava, ali svjetla reflektora više nisu bile uperena u ovu osobno i ideološki prijeteću temu. Pobačaj je rekriminaliziran. Instinktom velikog diktatora Staljin je osjetio da temeljna ljudska sloboda, sloboda prema tijelu i ravnopravno odnošenje prema drugom spolu, i te kako mogu zasmetati čeličnom stisku njegove vlasti. Tragove boljševičkog eksperimenta na polju seksualnosti ipak ni on nije uspio izbrisati. Oni su ostali ne samo u Rusiji nego i u drugim zemljama koje su živjele komunističku ideologiju čija je neodvojiva sastavnica bila i seksualna revolucija.

Pogledajte i galeriju: Ovo su znakovi da žena želi seks. Prepoznajte ih!